U&M Mining Zambia Ltd v Konkola Rudnici bakra Plc [2014] EWHC 3250 (Comm) (10 listopad 2014) odnosi se na izdavanje svjetskih naloga za zamrzavanje („U Svjetskom”) protiv strane koja gubi u arbitražnom postupku.
Pozadini, spor je nastao iz ugovora koji su stranke sklopile radi odredbe U&M Rudarstvo Zambija („U&M”) otvorenog kopa, između ostalih usluga.
Nakon sklapanja Sporazuma o nagodbi u 2012 zbog nekoliko sporova između stranaka, Rudnici Konkola Cooper („KCM”) ukinuo je i ugovor o rudarstvu i Sporazum o nagodbi zbog lažne lažne prezentacije.
Kao rezultat, U&M je podneo arbitražu u Londonu na Londonskom sudu za međunarodnu arbitražu. Prva nagrada izdana je u studenom 2013, naredio KCM-u da plati gotovo USD 15 milijuna u&M. KCM se opirao izvršenju.
Zatim je izvršena druga nagrada dana 7 siječanj 2014, u kojem je Tribunal naložio KCM-u da plati približno USD 40 milijun za neprikazivanje razloga.
Tada je dana treća nagrada 24 ožujak 2014, gdje je Arbitražni sud naložio KCM-u da plati troškove prve presude na odštetu, dodjeljivanje troškova u iznosu od GBP 1.3 milijuna koji nisu plaćeni.
Druga presuda osporena je pred engleskim Višim sudom u okviru 1996 Zakon o arbitraži KCM-a, ali izazov je odbijen dalje 15 srpanj 2014, mjesec dana prije U&M je dobio svjetski nalog za zamrzavanje („U Svjetskom”), čemu se KCM usprotivio. U&M je u Londonu zatražio svjetski nalog za zamrzavanje, sjedište arbitraže, iako KCM nije imao imovinu u Engleskoj, pa se provođenje presude moglo izvršiti samo u Zambiji.
S obzirom na WFO, engleski Visoki sud prvo je analizirao element rizika od oduzimanja imovine, oslanjajući se na slučaj Congentra v. Šesnaest trinaest marinaca. Sud je podsjetio da se moraju sagledati sve okolnosti u kojima se nalaze, poput prirode tvrtke i imovine, odrediti u pogledu naloga za zamrzavanje. Ovdje je obrazložio da bi se ponašanjem KCM-a u arbitražnom postupku moglo iznijeti pravi rizik jer bi se vrlo lako mogla raspodijeliti imovina koja nije u redovnom toku poslovanja. Ovaj stvarni rizik bio je suprotan Njujorškoj konvenciji i pristupu provedbi.
Sud je tada utvrdio da odobravanje WFO mora biti pravedno i prikladno, i da bi to moglo biti dopušteno čak i ako se imovina nalazi u jurisdikciji koja nije u Engleskoj. Doista, sud je bio nadležan za izdavanje WFO, a svrha mu je bila očuvanje položaja kako bi se olakšalo izvršenje presude.
Konačno, Sud je podsjetio na važnost načela dobre vjere i potpunog razotkrivanja u kontekstu utvrđivanja hoće li se isključiti WFO ili ne. S obzirom na činjenice slučaja, Sud je to presudio, u interesu pravde, WFO bi nastavio i naložio plaćanje troškova.