Postoji li dužnost objaviti financiranje treće strane u međunarodnoj arbitraži?
U rješavanju sporova međunarodnom arbitražom, bilo da se radi o slučajevima investicijske ili trgovačke arbitraže, stranke sve više pribjegavaju tzv. „financiranju od trećih strana“ („TPF”).
TPF pruža potencijalnim stranama u sporu mogućnost da zatraže financiranje od drugih subjekata kako bi podnijeli svoja potraživanja u arbitražnom postupku, ako sami nisu u mogućnosti ili ne žele snositi troškove postupka. U zamjenu, donator treće strane obično će zadržati dio dodijeljenog konačnog iznosa, ako financirana strana pobijedi u slučaju. Širok spektar entiteta može djelovati kao donator trećih strana, priličan popis kojih se može naći ovdje.
Osim omogućavanja pravde onima koji nisu u mogućnosti sami snositi troškove i stranke koje izjednačavaju, TPF se sve više cijeni kao pametna poslovna tehnika, što tvrtkama omogućava održavanje svoje likvidnosti i nastavak profitabilnih pothvata. Korištenjem vanjskog kapitala za financiranje njihovih pravnih sporova, ne vežu sredstva u arbitražama ili ne gube konkurentne kreditne stope (koji se obično pogoršavaju kada su uključeni u pravne postupke, budući da se vrijednost njihovih potraživanja ne može procijeniti konvencionalnim komercijalnim kreditnim uslugama).
Praktikanti su i dalje zbunjeni mnogim konturama ovog alata za financiranje i obvezama objavljivanja koje uključuje.
Unatoč širokoj upotrebi TPF-a u praksi, za to ne postoji obvezujući regulatorni okvir. Referentna točka je neobvezujući 2014 Smjernice IBA-e o sukobu interesa u međunarodnoj arbitraži, koji definiraju TPF na sljedeći način:
„U ove svrhe, izrazi 'treća strana koja financira' i 'osiguratelj' odnose se na bilo koju osobu ili entitet koji doprinose novčanim sredstvima, ili drugu materijalnu potporu procesuiranju ili obrani slučaja i za to je izravan ekonomski interes, ili dužnost odštete stranke za, presuda koja će biti donesena u arbitraži. ".[1]
Veliki dio polemike oko TPF-a odnosi se na obvezu objavljivanja potencijalnih sukoba interesa s arbitrima spora. Budući da donatori nisu sami stranke u tekućim sporovima, oni su prima facie nije vezan istim obvezama objavljivanja koje obvezuju stranke. To stvara potencijal za zlouporabu postupka, kao i rizik od dodjele nagrada koja će biti neizvediva ako se u budućnosti otkrije sukob interesa.
Neki tvrde da se sustav samoregulira i da se u sadašnjim okvirima neće pojaviti nikakvi problemi, budući da su svjesni sukoba isti ljudi koji su najviše zainteresirani za pobjedu i tako bi otkrili svaki potencijalni sukob.
Međutim, s obzirom na često osjetljivu temu nekih arbitraža, ovo je valjana briga. Investicijska arbitraža bavi se pravima i interesima država, a ne onih pukih privatnih entiteta, a zaštita transparentnosti i nepristranosti postupaka osigurava legitimne i provedive ishode.
Kao odgovor na te zabrinutosti, mnogi upozoravaju na donošenje obvezujućeg regulatornog okvira kojim bi se obveznici trećih strana obvezali da dijele bilo koji potencijalni sukob interesa. Poznavatelj rasprava, smjernice IBA-a proširile su dužnost otkrivanja na TPF-ove pružajući ekspanzivnu definiciju dužnosti stranaka za objavljivanjem:
"Dužnosti stranaka su da otkriju bilo koji odnos, izravne ili neizravne, između arbitra i stranke [...] Prošireno je na odnose s osobama ili subjektima koji imaju izravan ekonomski interes za presudu koja će mu biti donesena u arbitraži, kao što je entitet koji osigurava sredstva za arbitražu, ili ima obavezu obeštetiti stranku za nagradu ".[2]
MKS, u svojoj 2016 Vodič za otkrivanje sukoba arbitara, kopirao je tekst smjernica IBA-e i uključio obvezu razmatranja sukoba interesa s TPF-om. Međutim, ICC nije obvezio stranke da otkrivaju postojanje TPF-a, što narušava učinkovitost odredbe.
Sve do usvajanja obvezujućeg okvira od strane arbitražnih institucija ili država, objavljivanje TPF-a i sukoba interesa ostat će diskrecijsko, na bolje ili na gore. Sve veća važnost TPF-a za međunarodnu arbitražu, međutim, odobrava pravila koja se odnose na dužnost objavljivanja sredstava treće strane u međunarodnoj arbitraži.
Anastasia Choromidou, Zakon Aceris SARL
[1] Objašnjenje Općim standardom 6 (b)
[2] Objašnjenje Općim standardom 7 (a).