S obzirom na poznato trajanje talijanskih sudskih procesa, arbitraža je privlačna alternativa za rješavanje sporova prema talijanskom pravu. Međunarodna arbitraža u Italiji uređena je talijanskim Zakonom o građanskom postupku – knjiga IV, Naslov VIII, Članci 806-840 („CPK" ili "Talijansko arbitražno pravo”).
Iako se arbitražna pravila navedena u CPC-u formalno ne temelje na UNCITRAL-ovom modelu zakona o trgovačkoj arbitraži („UNCITRAL Model zakona”), danas, nema bitnih razlika između to dvoje. Talijansko arbitražno pravo još je više usklađen s modelom zakona UNCITRAL-a nakon dviju velikih reformi talijanskog pravnog okvira arbitraže donesenih Zakonodavnom uredbom br.. 40/2006 od 2 veljača 2006 („2006 Reforma”)[1] i najnovije izmjene i dopune donesene Zakonskom uredbom br. 149/2022 od 10 listopad 2022 („2022 Reforma”),[2] koji će stupiti na snagu ove godine. Namjera talijanskih zakonodavaca jasna je sama po sebi. Obje reforme imaju isti cilj: uspostavljanje arbitraže kao održive alternative državnim sudovima dok Italija postaje privlačnije mjesto za međunarodnu arbitražu i usklađivanje njezinog zakonodavnog okvira s drugim popularnim sjedištima.
Zakonodavni okvir za arbitražu u Italiji
Glavna pravila koja reguliraju arbitražni postupak u Italiji navedena su u Članci 806-840 ZKP-a i strukturirani su na sljedeći način:
- Poglavlje I (Članci 806-808): podvrgavanje arbitraži i arbitražni sporazum;
- Poglavlje II (Članci 809-815): arbitri (tj, broj, ugovoreni sastanak, zamjena, nesposobnost, prihvaćanje i dužnosti, prava i izuzeće arbitara);
- Poglavlje III (Članci 816-819): postupak (tj, sjedište arbitraže, proceduralna pravila, dokaze i obustavu postupka, prigovori nenadležnosti, povezani slučajevi, saslušanje svjedoka, itd);
- Poglavlje IV (Članci 820-826): nagrada (tj, vremensko ograničenje, sadržaj, efekti i korekcija);
- Poglavlje V (Članci 827-831): regres protiv nagrade (tj, regresna sredstva, ništetnost, opoziv i prigovor treće strane);
- Poglavlje VI (Članci 832): međunarodna arbitraža u skladu s unaprijed utvrđenim arbitražnim pravilima;[3]
- VII poglavlje (Članci 839-840): priznavanje i izvršenje stranih arbitražnih odluka.
Ista pravila vrijede i za domaće, u, i međunarodne arbitraže sa sjedištem u Italiji, osim ako se stranke nisu drugačije dogovorile u arbitražnom sporazumu ili važećim arbitražnim pravilima.
Arbitražni sporazumi prema talijanskom pravu
Sukladno Talijansko arbitražno pravo, arbitražni sporazum mora (1) biti u pisanom obliku[4] i (2) navesti predmet spora. Inače, ugovor o arbitraži smatra se ništetnim.[5] Stranke se također mogu dogovoriti posebnim sporazumom da buduće sporove koji se odnose na jedno ili više izvanugovornih pitanja predaju arbitraži, budući da takav sporazum mora ispunjavati iste zahtjeve utvrđene u članku 807 ZKP-a (tj, biti u pisanom obliku i naznačiti predmet spora).[6]
Sporazum o arbitraži također sadrži imenovanje arbitara ili utvrđuje njihov broj i način na koji se imenuju..[7] Ako se stranke ne slažu oko broja arbitara, zadani broj je tri.[8] ZKP izričito predviđa odvojivost arbitražne klauzule od glavnog ugovora.[9] Članak 817 ZKP-a također izričito kodificira načelo nadležnosti-nadležnosti, koji predviđa da su arbitražni sudovi ovlašteni odlučivati o vlastitoj nadležnosti.[10]
Arbitražnost sporova prema talijanskom pravu
Pod, ispod Talijansko arbitražno pravo, opće pravilo je da se samo sporovi koji se tiču raspoloživih prava smatraju arbitražnim.[11] Koji se sporovi smatraju nearbitražnim reguliraju posebni zakoni koji uređuju različita pravna područja. Na primjer, sporovi u vezi s obiteljskim stvarima i kaznenom odgovornošću tradicionalno se smatraju nearbitražnima, kao i sporovi koji se odnose na prava koja isključivo pripadaju nositelju, a kojima nositelj ne može slobodno raspolagati (npr, državljanstvo, nacionalnost, in-osobna prava, itd). U Dodatku, porezni sporovi i sporovi o neotuđivim pravima također se smatraju nearbitražnim.
Što se tiče radnih sporova, arbitraža je dopuštena samo ako je to predviđeno kolektivnim ugovorima o radu i uz određene ograničene iznimke, u kojem će slučaju dodjela imati samo ugovorne učinke između stranaka.[12] Ovo je posebna značajka talijanskog sustava, koji razlikuje između (1) „obična arbitraža”, što je uobičajena vrsta arbitražnog postupka uređenog pravilima ZKP-a; i (2) „besplatna arbitraža”, što je alternativni arbitražni postupak koji rezultira pravorijekom koji je obvezujući samo za stranke, tj, ima ugovorne učinke, ali nije izvršna (Članak 808. ter ZKP-a). [13]
godine uvedene izmjene talijanskog zakona o arbitraži 2022 – Postaje li Italija jurisdikcija koja je više naklonjena arbitraži?
Sveobuhvatnu reformu talijanskih arbitražnih propisa donijela je talijanska vlada Zakonodavnim dekretom br. 149/2022, koji je proveo Delegirani akt br. 206 od 26 studeni 2021. Cilj reforme bio je učiniti Italiju privlačnijom, moderna, i jurisdikciju pogodnu za arbitražu i postizanje ciljeva navedenih u Nacionalnom planu oporavka i otpornosti. Promjene stupaju na snagu od 30 lipanj 2023 i primjenjuju se na postupke započete nakon ovog datuma.
Najznačajnije promjene provedene putem 2022 Reforma se može sažeti na sljedeći način:
Privremene mjere
Prije 2022 Reforma, Italija je bila jedna od rijetkih razvijenih zemalja u kojima sudovi nisu imali ovlasti za donošenje privremenih mjera.[14] To je s pravom kritizirano kao veliki neuspjeh bivšeg režima, kao Članak 818 ZKP-a izričito je propisao da arbitri nisu imali ovlasti dodijeliti "prilozima" ili "privremene mjere”.[15] Revidirani članak 818 ZKP-a sada uvodi mogućnost da stranke ovlaste arbitre za donošenje privremenih mjera (bilo u arbitražnoj klauzuli ili neizravno kroz pozivanje na institucionalna pravila).
Ovo je pozitivan razvoj jer je Italija zaostajala za glavnim jurisdikcijama u kojima je ovlast arbitražnih sudova da izdaju privremene mjere opće pravilo. Zakonodavna uredba br. 149/2022 također dodan novi članak 818-ter, koji predviđa da se privremene mjere koje su dodijelili arbitražni sudovi provode pod nadzorom nadležnog suda.
Ovo je važna promjena u talijanskom arbitražnom zakonu jer se pomiče s davanja isključive nadležnosti za donošenje privremenih mjera s talijanskih sudova na arbitre, ostavljajući takav izbor strankama.
Nepristranost i neovisnost arbitara u Italiji
Članak 813 ZKP-a propisano je da pristanak arbitara mora biti u pisanom obliku.[16] Članak 814 navodi prava arbitara, dok članak 815 utvrđuje postupak za njihovo osporavanje.[17] Kako bi arbitraža bila više “transparentan”, ovi su članci dodatno izmijenjeni 2022 izmjene i dopune.
Izmijenjeni članak 813 zahtijeva da svaki arbitar pismeno izjavi sve okolnosti koje bi mogle ugroziti njihovu nepristranost i neovisnost. U slučaju nedostatka takve izjave, pristanak arbitara smatrat će se ništavnim. Ako je arbitar dao izjavu, ali izjavi nedostaju informacije o relevantnim okolnostima koje bi mogle ugroziti njihovu nepristranost i neovisnost, on/ona se može osporavati prema članku 815 ZKP-a. Okolnosti koje treba otkriti navedene su u članku 815 ZKP-a i uključuju:[18]
(1) ako nema svojstva koja su ugovorne strane predvidjele svojim ugovorom;
(2) ako on/ona ili entitet, udruga ili tvrtka čiji je direktor, ima interesa u slučaju;
(3) ako je on/ona ili njegov/njezin bračni drug u srodstvu do četvrtog stupnja ili u izvanbračnoj zajednici ili u stalnom društvu za stolom, jedan od njegovih zakonskih zastupnika ili zastupnika;
(4) ako on/ona ili njegov/njezin supružnik ima neriješenu parnicu ili ozbiljno neprijateljstvo s jednom od strana, jedan od njegovih zakonskih zastupnika ili zastupnika;
(5) postojanje veze (uključujući stalne profesionalne odnose) između arbitra i jedne od stranaka;
(6) ako je dao/la savjet, pomoć ili je djelovao kao pravni savjetnik jedne od stranaka u prethodnoj fazi istog predmeta ili je svjedočio kao svjedok;
(6-bis) postojanje drugih značajnih razloga za otkrivanje.
Prijenos potraživanja između sudaca i arbitara
Prijenos tražbina iz arbitražnog postupka na sud i obrnuto nije neuobičajeno u talijanskoj praksi. To je sada uređeno u novoizmijenjenim člancima ZKP-a. Novouvedeni članak precizira da u slučajevima odbijanja nadležnosti (bilo od strane suda ili arbitra), moguće je da stranke sačuvaju materijalnopravne i procesnopravne učinke tužbenog zahtjeva. To se mora dogoditi u roku od tri mjeseca nakon odluke suca (ili arbitra) o svojoj nenadležnosti postaje pravomoćna. Novouvedena odredba ZKP-a predviđa da nakon premještaja, proceduralne radnje koje se provode pred sucem ili arbitrom neće biti izgubljene, a prikupljeni dokazi mogu se koristiti u drugom postupku.
Priznavanje i izvršenje stranih arbitražnih odluka u Italiji
Talijanska pravila o priznavanju i ovrsi stranih arbitražnih odluka navedena su u čl 839 do 840 ZKP-a. Italija je stranka Njujorške konvencije o priznavanju i ovrsi stranih arbitražnih odluka (the "Newyorška konvencija”), koji je ratificirala Italija 19 siječanj 1968 (Zakon br. 62 od 19 siječanj 1968). Italija je također ratificirala 1927 Ženevska konvencija o izvršenju stranih arbitražnih odluka i 1961 Europska konvencija o međunarodnoj trgovačkoj arbitraži, na koje se rjeđe oslanja.
trenutno, strana nagrada se ne priznaje odmah u Italiji, ali mora proći formalni postupak provjere. Na kraju ovog postupka, nagrada se priznaje i postaje ekvivalentna presudi koju je donio talijanski sud. Članak 839 ZKP-a propisano je da će stranka koja želi ovrhu strane pravorijeka podnijeti zahtjev predsjedniku prizivnog suda okruga u kojem druga stranka ima prebivalište.. Ako stranka nema prebivalište u Italiji, nadležan je prizivni sud u Rimu.[19]
Nedavna 2022 izmjene i dopune sada nedvosmisleno predviđaju neposrednu izvršnost odluke o priznanju nagrade. Međutim, strana protiv koje se traži priznanje još uvijek može podnijeti žalbu protiv priznanja. To je navedeno u članku 840(2) ZKP-a, koji to pruža, slijedeći opoziciju, žalbeni sud može obustaviti ovršnost/izvršnost odluka. Ova odredba stupa na snagu dana 30 lipanj 2023 i primjenjuju se na postupke započete nakon tog datuma.
Razlozi prema kojima se priznanje i izvršenje pravomoćne odluke mogu odbiti isti su kao i oni navedeni u članku V. Njujorške konvencije. Članak 840 ZKP-a glasi:[20]
Žalbeni sud će odbiti priznanje ili ovrhu strane pravorijeka ako u postupku prigovora stranka protiv koje se pravorijek poziva dokaže postojanje jedne od sljedećih okolnosti::
(1) stranke arbitražnog sporazuma bile su, prema zakonu koji se na njih primjenjuje, pod nekom nesposobnošću, ili arbitražni sporazum nije valjan prema pravu kojem su ga stranke podvrgnule ili, ukoliko ne postoji naznaka o tome, prema zakonu države u kojoj je donesena nagrada;
(2) stranka protiv koje se poziva na pravorijek nije bila obaviještena o imenovanju arbitra ili o arbitražnom postupku ili na drugi način nije bila u mogućnosti iznijeti svoj slučaj u postupku;
(3) pravorijek je odlučio o sporu koji nije razmatran u podnošenju arbitraži ili u arbitražnoj klauzuli, ili je prekoračio granice podvrgavanja arbitraži ili arbitražne klauzule; Štoviše, ako se odluke u pravorijeku koje se tiču pitanja podnesenih arbitraži mogu odvojiti od onih koje se tiču pitanja koja nisu tako podnesena, prvi se može priznati i provesti;
(4) sastav arbitražnog suda ili arbitražni postupak nije bio u skladu sa sporazumom stranaka ili, neuspjeh takvog sporazuma, s pravom mjesta gdje se arbitraža odvijala;
(5) pravorijek još nije postao obvezujući za stranke ili ga je poništilo ili obustavilo nadležno tijelo države u kojoj, ili prema zakonu koji, napravljeno je.
Članak 840 također predviđa da će se priznanje ili izvršenje strane pravorijeka odbiti ako žalbeni sud utvrdi da: (1) predmet se ne može riješiti arbitražom prema talijanskom pravu ili (2) nagrada sadrži odredbe protivne javnom poretku.
Prema iskustvu naše tvrtke, provedba stranih arbitražnih odluka u Italiji može biti spora u usporedbi s drugim većim jurisdikcijama. Tako, pravomoćni vjerovnici mogli bi razmotriti provedbu ovrhe u drugim jurisdikcijama ako je vrijeme ključno, a imovina se nalazi u više država.
[1] Zakonodavna uredba br. 40/2006 od 2 veljača 2006, stupio na snagu dana 2 ožujak 2006.
[2] Provedeno Delegiranim aktom br. 206 od 26 studeni 2021 i donesen Zakonodavnim dekretom br. 149 od 10 listopad 2022.
[3] Članci 833, 834, 835, 836, 837, 838 Zakona o parničnom postupku ukinuti su Zakonskim dekretom br. 40/2006 od 2 veljača 2006, kojim je uvedena nova glava VI.
[4] Zahtjev za pisanim obrascem smatra se ispunjenim i kad je volja stranaka izražena telegramom, teleks, telekopir ili telematička poruka u skladu sa zakonskim pravilima, koji se također mogu izdati propisom, u vezi s prijenosom i primanjem dokumenata koji se prenose; vidjeti CPK, Članak 807(2).
[5] CPK, Članci 807, 808.
[6] CPK, Članak 808.-bis.
[7] CPK, Članak 809.
[8] CPK, Članak 809.
[9] CPK, Članak 808(2).
[10] CPK, Članak 817.
[11] CPK, Članak 806, “Stranke mogu imati sporove koji su nastali između njih o kojima odlučuju arbitri pod uvjetom da se predmet ne odnosi na prava kojima se ne može raspolagati, osim u slučaju izričite zakonske zabrane.”
[12] Pregled globalne arbitraže, Trgovačka arbitraža u Italiji, Pitanje 8, objavljeno na 4 svibanj 2022.
[13] Međunarodno arbitražno pravo i pravila u Italiji, Stručni vodiči za CMS, 2 lipanj 2020.
[14] CPK, Članak 818, “Arbitri ne mogu odobriti zapljenu ili druge privremene mjere zaštite.”
[15] CPK, Članak 818.
[16] CPK, Članak 818.
[17] CPK, Članci 814 i 815.
[18] CPK, Članak 815.
[19] CPK, Članak 839.
[20] CPK, Članak 840.