Međunarodna arbitraža u Hašemitskoj kraljevini Jordanu („Jordan”) kojim upravlja Zakon br. 31 od 2001 (the "Zakon o arbitraži”). Jordanski zakon o arbitraži mijenjan je nekoliko puta od njegovog stupanja na snagu 16 srpanj 2001. Jordanski zakon o arbitraži uvelike se temelji na Egipatski zakon o arbitraži br. 27 od 1994 („Egipatski zakon o arbitraži”), koji je, zauzvrat, bazirano na UNCITRAL Model zakona od 1985. Izmjene i dopune uvedene u 2018 bili značajni, od kojih se mnogi mogu pratiti do Model zakona UNCITRAL s izmjenama i dopunama u 2006. Izmijenjeni Zakon o arbitraži sada daje više jasnoće u pogledu brojnih nejasnoća iz prethodnih verzija Zakona o arbitraži, kako je objašnjeno u nastavku.
Jordanski zakon o arbitraži primjenjuje se na svaku konvencionalnu arbitražu koja se vodi u Kraljevini Jordanu i na svaku arbitražu u kojoj su se strane složile da će arbitraža biti predmet zakona, bez obzira na prirodu pravnog odnosa iz kojeg je nastao spor (Članak 3(a) Zakona o arbitraži). Jordanski zakon o arbitraži organiziran je u sljedeća poglavlja:
- Opće odredbe (Članci 2-8)
- Arbitražni sporazum (Članci 9-13)
- Arbitražni sud (Članci 14-23)
- Arbitražni postupak (Članci 24-35)
- Arbitražna odluka i postupak raskida (Članak 36-47)
- Ništetnost arbitražne odluke (Članci 48-51)
- Izvršenje odluka (Članci 52-57)
Arbitražni sporazum
Članak 9 Zakona o arbitraži, slično kao Egipatski zakon o arbitraži, definira arbitražni sporazum kao sporazum stranaka, koje sklapaju fizičke ili pravne osobe poslovno sposobne za sklapanje ugovora, uputiti na arbitražu neke ili sve sporove koji su nastali ili bi mogli nastati u vezi s određenim pravnim odnosom, bez obzira je li ugovorna ili ne.
Izmijenjeni Zakon o arbitraži samo je potvrdio ono što ranije nije bilo jasno – da arbitražni sporazum mora biti u pisanom obliku i da je pisani oblik zadovoljen kroz bilo koji oblik., uključujući elektroničku korespondenciju (Članak 10). Izmijenjeni Zakon o arbitraži također izričito predviđa inkorporaciju pozivanjem na arbitražni sporazum sadržan u drugom dokumentu, kao Članak 10(b) Zakona o arbitraži predviđa da “[t]upućivanje u ugovoru na odredbe drugog dokumenta kao što je model ugovora ili međunarodna konvencija koja sadrži klauzulu o arbitraži predstavlja arbitražni sporazum osim ako ga stranke izričito ne isključe”.
Sukladno čl 11 Zakona o arbitraži, može se sklopiti i arbitražni sporazum (1) prije nastanka spora, bilo u obliku zasebnog sporazuma ili sadržano u posebnom ugovoru koji nastaje između dviju strana, ili (2) nakon nastanka spora, čak i ako je takav spor bio predmet tužbe pred bilo kojim “sudsko tijelo” (u tom slučaju, sporazum mora precizno odrediti predmet spora, ili se na drugi način smatra ništavim).
Što se tiče arbitrabilnosti sporova prema jordanskom zakonu, Članak 10(d) Zakona o arbitraži sada izričito predviđa da su prethodni ugovori o arbitraži u ugovorima o radu i potrošački ugovori na unaprijed ispisanim obrascima ništavi. To je također u skladu s prethodnim odlukama jordanskih sudova, koji su smatrali da se sporovi koji proizlaze iz ugovora o radu ne mogu stavljati na arbitražu.
Prethodna sudska praksa i doktrina smatrali su da Zakon o arbitraži ovlašćuje arbitražu za sporove koji se odnose na „financijski interesi”.[1] Daljnje smjernice o tome koji se sporovi smatraju nearbitražnim prema jordanskom zakonu mogu se pronaći u jordanskom građanskom zakoniku, koji to specificira (a) stvari koje možda nisu u trgovini (kao što su droge, kockarski dugovi, itd); i (b) stvari suprotne javnoj politici ili dobrom moralu, ne mogu biti predmet valjanog ugovora i prema tome su također nearbitražni.[2]
Pravo mjerodavno za postupak, sjedište i jezik arbitraže
Stranke su slobodne dogovoriti se o bilo kojem postupku primjenjivom na arbitražu i slobodne se pozvati na sva arbitražna pravila, bilo u Jordanu ili u inozemstvu, kako je izričito propisano u čl 24(a) Zakona o arbitraži. Članak 25 nadalje predviđa da se strankama mora pružiti jednaka prilika da iznesu svoj slučaj, te da će se postupak voditi na učinkovit i isplativ način, izbjegavanje nepotrebnih troškova, kako bi se postiglo pravično i ekspeditivno rješenje spora.
Stranke su također slobodne dogovoriti se o bilo kojem sjedištu arbitraže, bilo u Jordanu ili u inozemstvu. Neuspješno postizanje takvog sporazuma, mjesto/sjedište arbitraže određuje arbitražni sud, uzimajući u obzir sve okolnosti konkretnog slučaja, kako je propisano u čl 27 Zakona o arbitraži.
Stranke se također mogu dogovoriti o jeziku arbitraže. U nedostatku sporazuma stranaka, o jeziku arbitraže odlučuje arbitražni sud. Osim ako su se strane dogovorile o određenom jeziku i/ili sud nije odredio jezik, zadani jezik bit će arapski (Članak 28).
arbitri
Sukladno jordanskom zakonu o arbitraži, arbitražni sud će se sastojati od jednog ili više arbitara. Broj mora biti neparan, međutim. U nedostatku dogovora stranaka o broju arbitara, zadani broj je tri, kako je predviđeno u čl 14 Zakona o arbitraži.
Jordanski zakon o arbitraži (Članak 15) ne postavlja posebne zahtjeve o tome tko može biti imenovan za arbitra, samo ukazuje da ne može biti maloljetan, zabranjena osoba, ili osoba lišena građanskih prava na temelju presude protiv nje za krivično djelo ili prekršaj suprotan časti, ili zbog proglašenja njegovog stečaja (čak i u slučaju da je rehabilitiran).
Jordanski zakon o arbitraži također ne predviđa nikakve posebne zahtjeve u pogledu spola ili nacionalnosti arbitara (Članak 15 (b)). Prilikom prihvaćanja svog mandata, arbitar je dužan podnijeti pismeno prihvaćanje i otkriti sve okolnosti koje bi mogle dovesti do sumnje u njegovu/njezinu nepristranost ili neovisnost (Članak 15(c)). Zakon o arbitraži u skladu s tim utvrđuje posebna pravila i nameće odgovornost arbitru da otkrije sve okolnosti koje bi mogle dovesti u sumnju njegovu nepristranost ili neovisnost tijekom cijelog trajanja arbitražnog postupka..
Stranke se također mogu dogovoriti o postupku izbora arbitara. U nedostatku takvog sporazuma, zadani postupak kako je predviđeno u čl 16 primjenjuje se Zakon o arbitraži:
a. Dvije arbitražne strane su slobodne dogovoriti se o izboru arbitara te o načinu i datumu njihovog izbora. Ako takav sporazum nije postignut, slijedit će se sljedeći postupci:
1. Ako se arbitražni sud sastoji od arbitra pojedinca, on će biti imenovan, na zahtjev bilo koje strane, od strane nadležnog suca.
2. Ako se arbitražni sud sastoji od tri arbitra, svaka strana će imenovati jednog arbitra, a dva tako imenovana arbitra će imenovati trećeg arbitra. Ako bilo koja strana ne imenuje svog arbitra u roku od petnaest dana od dana prijema zahtjeva druge strane da to učini, ili ako se dva imenovana arbitra ne dogovore oko trećeg arbitra u roku od petnaest dana od datuma imenovanja novije imenovanog arbitra, imenovanje će se izvršiti, na zahtjev bilo koje strane, od strane nadležnog suca. Treći arbitar, bilo da su ga imenovala dva imenovana arbitra ili nadležni sudac, predsjedava arbitražnim sudom.
b. Ako su stranke u arbitraži tri ili više, mogu se dogovoriti o broju arbitara, način njihovog imenovanja i način određivanja predsjednika među njima, a u slučaju neslaganja slijedit će se sljedeći postupci:
1. Ako se dogovore o broju arbitara i načinu njihova imenovanja, a da se ne dogovore o načinu određivanja predsjednika među njima, predsjedavajući se određuje konsenzusom članova arbitražnog suda, a u slučaju da u ovoj situaciji nije bilo moguće odrediti predsjednika, tada će ga imenovati nadležni sudac [predsjedavajući] na zahtjev stranaka u arbitraži.
2. Ako je dogovoren broj arbitara bez dogovora o načinu njihovog imenovanja, nadležni sudac imenuje ih prema dogovorenom broju i među njima određuje predsjednika.
3. Ako se stranke u arbitraži nisu dogovorile o broju arbitara i načinu njihovog imenovanja, broj arbitara bit će tri, imenuje nadležni sudac, koji će među njima odrediti predsjednika.
c. Ako bilo koja strana prekrši dogovorene procedure izbora arbitara, dvije strane nisu dogovorile način provođenja takvih postupaka, dva imenovana arbitra nisu se dogovorila o pitanju o kojem bi se trebalo dogovoriti ili ako treća strana ne izvrši funkciju koja joj je povjerena u tom pogledu, tada će nadležni sudac, na zahtjev bilo koje strane, izvršiti traženu mjeru ili funkciju nakon što sasluša drugu stranu.
d. Prilikom odabira arbitra, nadležni sud će uzeti u obzir uvjete propisane ovim zakonom kao i one o kojima su se stranke sporazumjele, a odluku o imenovanju arbitra donosi hitno, nakon što je saslušao drugu stranu.
Sukladno čl 17(a) Zakona o arbitraži, arbitar može biti osporen ako postoje ozbiljne okolnosti koje dovode do sumnje u njegovu nepristranost ili neovisnost. Nijedna strana ne može osporiti arbitra kojeg je ta stranka imenovala ili u čijem je imenovanju sudjelovala, osim iz razloga što je stranka postala svjesna nakon njihovog imenovanja (Članak 17 (b)). Prigovor arbitru podnosi se u pisanom obliku sudu. Ono što je osebujno, međutim, i drugačije od rješenja predviđenog u egipatskom pravu, je da lokalni jordanski sudovi imaju nadležnost da odlučuju o prigovoru.
Arbitri također imaju ovlasti bilo na vlastitu inicijativu ili na zahtjev stranke da nalože privremene ili konzervativne mjere ili traže osiguranje troškova, kako je izričito predviđeno u čl 23 Zakona o arbitraži. To se može učiniti ili prije početka arbitražnog postupka ili tijekom takvog postupka. Jordanski zakon o građanskom postupku br. 24 od 1988 ovdje je također relevantan, jer predviđa da se tužitelji također mogu obratiti sucima skraćenog postupka za prijedlog za zaplenu i/ili zamrzavanje imovine tuženika kao mjera opreza.
Arbitražne odluke
Sukladno čl 36 Zakona o arbitraži, arbitražni sud primjenjuje mjerodavno materijalno pravo prema izboru stranaka. Arbitražni sud također može, ako je za to izričito ovlašten, djelovati kao "prijateljski skladatelj” i odlučiti o meritumu spora u skladu s pravilima pravičnosti i pravičnosti (, Kao i dobrobit).
Konačna arbitražna odluka mora biti donesena u roku koji su ugovorile strane ili, u nedostatku takvog sporazuma, u roku od dvanaest mjeseci od pokretanja arbitražnog postupka. Arbitri mogu odlučiti produžiti ovo razdoblje za najviše dvanaest dodatnih mjeseci, osim ako se stranke dogovore o duljem razdoblju produljenja. Nagrada mora biti pismena, potpisan od strane arbitra pojedinca ili većine sudaca, u tom slučaju razlozi za nepotpisivanje manjine moraju biti navedeni u odluci (Članak 41). Arbitražni sud također ima ovlast donijeti privremene ili djelomične odluke prije donošenja konačne odluke.
Priznavanje i izvršenje stranih arbitražnih odluka u Jordanu
Jordan je potpisao Njujorška konvencija o priznavanju i izvršavanju stranih arbitražnih odluka već unutra 1958. Konvencija je bila, međutim, ratificiran tek na 15 studeni 1979. Zanimljivo, Jordan je dao prilično neobičnu izjavu političke prirode, navodeći da, „Vladu Jordana ne obvezuju nikakve odluke koje donosi Izrael ili u kojima je Izraelac strana”.[3]
Jordan je također jedna od prvih šest arapskih zemalja koje su ratificirale Konvencija Arapske lige o izvršenju presuda i arbitražnih odluka u 1952 u okviru Arapske lige. Ovu Konvenciju je zatim ukinuo Rijadska arapska konvencija o pravosudnoj suradnji iz 1983, kojemu je strana i Jordan.
U Jordanu, arbitražna odluka može biti poništena iz proceduralnih razloga. Sukladno čl 49 Zakona o arbitraži, zahtjev za poništenje/ukidanje nije dopušten, osim u sljedećim slučajevima:
- Ako ne postoji valjani pisani sporazum o arbitraži, ili je takav ugovor raskinut zbog isteka njegovog roka;
- Ako, u trenutku sklapanja arbitražnog sporazuma, bilo koja od dvije arbitražne strane bila je nesposobna ili maloljetna u skladu sa zakonom koji uređuje njegovu sposobnost;
- Ako bilo koja od dvije arbitražne strane nije mogla iznijeti svoju obranu jer nije bila propisno obaviještena o imenovanju arbitra ili o arbitražnom postupku ili iz bilo kojeg drugog razloga izvan njegove kontrole;
- Ako je arbitražni sud isključio primjenu zakona o kojem su se stranke dogovorile da reguliše predmet spora;
- Ako sastav arbitražnog suda ili imenovanje arbitara nije bio u skladu sa zakonom ili sporazumom dviju strana;
- Ako arbitražna odluka propisuje pitanja koja nisu uključena u sporazum o arbitraži ili prelazi opseg takvog sporazuma. Štoviše, ako se dijelovi odluke koji se odnose na pitanja koja su predmet arbitraže mogu odvojiti od onih koji nisu tako podvrgnuti, tada se ništavost odnosi samo na potonje dijelove;
- Ako arbitražni sud nije ispoštovao uvjete odluke na način koji utječe na njezin sadržaj, ili se odluka temeljila na ništavnom arbitražnom postupku koji je utjecao na to.
Zahtjev za poništenje podnosi se Kasacijskom sudu u roku 30 dana od dana dostave arbitražne odluke.
Što se tiče provođenja arbitražnih presuda, smatraju se ovlasti donesene nagrade u skladu sa zakonom samo uzrok na području Kraljevine Jordana (Članak 52).
Razlozi za otpor ovrsi, kako je predviđeno u čl 54, uključiti:
1. Nagrada uključuje kršenje javnog reda u Kraljevini. Ako se taj dio u nagradi uključujući takvu povredu može odvojiti [from others], sud može odrediti izvršenje drugog dijela(a)
2. Nagrada nije uredno obaviještena stranci protiv koje je donesena.
Kao što je slučaj s drugim arapskim zemljama (vidjeti, npr, our previous comments on međunarodna Arbitraža u Bahreinu, Međunarodna arbitraža u Omanu, Međunarodna arbitraža u Kuvajtu, Građevinska arbitraža na Bliskom Istoku ili DIAC arbitraža), Jordan je uveo značajne pozitivne promjene modernizirajući svoje arbitražno zakonodavstvo, čineći ga privlačnijim za prekogranično poslovanje.
[1] D. Krug, J. EL Ahdab., i sur, Arbitraža s arapskim zemljama, “Arbitraža u Hašemitskoj kraljevini Jordanu”, (Kluwer Law International 2011), str. 266.
[2] Jordanian Civil Code from 1 siječanj 1977, Zakon br. 43/1976 od 1976, Članak 30.
[3] Vidjeti Newyorška arbitražna konvencija, Države ugovornice, dostupno u: https://www.newyorkconvention.org/countries. In response to the declaration made by Jordan, u komunikaciji koju je glavni tajnik primio dana 23 lipanj 1980, Vlada Izraela je izjavila sljedeće: “Vlada Izraela uočila je politički karakter izjave vlade Jordana. Po mišljenju vlade Izraela, ova Konvencija nije pravo mjesto za takve političke izjave. povrh toga, spomenuta izjava ni na koji način ne može utjecati na sve obveze koje obvezuju Jordan prema općem međunarodnom pravu ili posebnim konvencijama. Što se tiče suštine stvari, Vlada Izraela zauzet će prema Vladi Jordana stav potpunog reciprociteta.”