Međunarodna trgovačka arbitraža popularna je metoda za rješavanje međunarodnih trgovačkih sporova u Srbiji i poželjna je alternativa državnim sudovima, tamo gdje postupak traje sporo i može potrajati godinama do pravomoćne presude.
Arbitražni režim u Srbiji pojačan je kada, u 2006, srbijanska vlada donijela novu Zakon o arbitraži Srbije, moderan zakon usvojen kao dio šire reforme u pokušaju da se Srbiji učini više povoljnom poslovnom lokacijom za strane kompanije.
Zakon o arbitraži okuplja odredbe prethodno sadržane u Zakonu o građanskom postupku i srpskom Zakonu o sukobu zakona i velikim dijelom se zasniva na UNCITRAL Model zakona (1985).
Tema
Srpski zakon o arbitraži regulira sve arbitraže sa sjedištem u Srbiji, uključujući oba domaća (unutarnja arbitraža) i sporovi sa stranim elementom (međunarodna arbitraža). Sukladno čl 3 Zakona o arbitraži, arbitraža se smatra međunarodnom ako, alternativno:
1) strane u trenutku sklapanja sporazuma o arbitraži imaju svoje urede u različitim zemljama;
2) izvan zemlje u kojoj stranke imaju svoje glavne urede je mjesto: a) arbitraže, ako je tako utvrđeno u sporazumu o arbitraži ili na temelju toga, ili b) gdje se treba izvršiti značajan dio obveza iz poslovne suradnje ili mjesto na kojemu je predmet spora najuže povezan; ili
3) strane su se izričito složile da je predmet sporazuma o arbitraži povezan s nekoliko zemalja. Ako jedna od stranaka nema glavni ured, njihovo redovito prebivanje uzima se u obzir za odnosnu stranku.[1]
Arbitražne institucije
U Srbiji postoje dvije glavne stalne arbitražne institucije, koji su Vanjskotrgovinski arbitražni sud osnovana u sastavu Privredne komore Srbije u 1947 i nedavno uspostavljena Beogradski arbitražni centar o kojem imamo prethodno prijavljen.
Arbitražni sporazum
Da bi arbitražni sporazum bio valjan i izvršljiv prema srpskom zakonu, mora se odnositi na arbitražni spor, koji se definira kao spor koji se odnosi na prava kojima stranke mogu slobodno raspolagati i koja ne spadaju u isključivu nadležnost državnih sudova.[2] povrh toga, arbitražni sporazum mora biti u pisanom obliku[3] a zaključuju ih stranke koje imaju potreban kapacitet za sklapanje takvih sporazuma, i to ne smije zaključiti stranka koja djeluje pod prisilom, prevara ili greška.[4]
u vs. Institucionalna arbitraža u Srbiji
Stranke mogu slobodno birati između institucionalnih ili u arbitraža, i dok nema preciznih podataka, u oba najčešće primjenjiva pravila čini se da su UNCITRAL arbitražna pravila.
Izbor zakona
Što se tiče izbora prava, strane su slobodne odabrati bilo koji zakon kojim će upravljati svojim ugovorom. Izostanak sporazuma stranaka, sud može primijeniti takav zakon ili pravila na koje upućuju relevantna pravila o sukobu zakona i uvijek će uzimati u obzir uvjete stranaka’ ugovor i običaji.[5]
Priznavanje i izvršavanje arbitražnih odluka u Srbiji
Srbija je bila stranka Konvencija o priznavanju i izvršavanju stranih arbitražnih odluka (the “Newyorška konvencija”) od 1981, glavne su mu rezervacije neretroaktivnost i reciprocitet.
Da bi nagrada bila izvršna u Srbiji, ona mora ispunjavati sljedeće formalne uvjete: (1) izdaje se u pisanom obliku; (2) biti potpisani od strane svih arbitra; (3) navesti datum i mjesto izdavanja; i (4) imati uvod, izreka i odluka o troškovima i obrazloženju (osim ako se radi o nagradnoj osnovi).
Razlozi za odbijanje priznavanja i izvršenja isti su kao što je predviđeno člankom V. Njujorške konvencije.[6] Sukladno čl 66 Zakona o arbitraži, nagrada se može poništiti ako se dokaže da je:
- sporazum o arbitraži nije valjan prema zakonu određenom sporazumom stranaka ili prema srpskom zakonu;
- stranka protiv koje je donesena presuda nije pravilno obaviještena o imenovanju arbitra ili o arbitražnom postupku, ili na drugi način nije mogao predstaviti svoj slučaj;
- presuda se bavi sporom koji ne spada u arbitražni sporazum ili sadrži odluke o pitanjima koja prevazilaze okvir tog sporazuma (iako, ako se utvrdi da se dio presude koji nadilazi opseg arbitražnog sporazuma može odvojiti od ostatka presude, isključit će se samo bivši dio nagrade);
- sastav arbitražnog suda ili vođenje arbitražnog postupka nisu bili u skladu s arbitražnim sporazumom ili pravilima arbitražne institucije koja je povjerena upravljanju arbitražom, ili ako je takav sporazum bio u suprotnosti s obveznom odredbom Zakona o arbitraži Srbije;
- nije postignut sporazum o sastavu arbitražnog suda, sastav arbitražnog suda ili vođenje arbitražnog postupka nije bilo u skladu s odredbama srpskog zakona o arbitraži;
- odluka se temeljila na lažnom iskazu svjedoka ili vještaka ili krivotvorenom dokumentu, ili presuda proizlazi iz kaznenog djela arbitra ili stranke, ako se ovi razlozi dokažu pravomoćnom presudom;
- predmet spora nije prihvatljiv arbitražom za nagodbu prema srpskom zakonu; ili
- nagrada je suprotna srpskoj javnoj politici.
Gore navedeni razlozi za poništavanje presude omogućavaju ograničenu kontrolu presude od strane domaćeg srpskog suda, isključujući kontrolu nad osnovanošću.
Arbitražna odluka je konačna i obvezujuća za stranke, jer Zakon o arbitraži Srbije ne predviđa mehanizam za žalbu.
- Nina A. Janković, Zakon Aceris SARL
[1] Zakon o arbitraži Srbije, (Službeni glasnik Republike Srbije br. 46/06) Članak 3
[2] Zakon o arbitraži Srbije, (Službeni glasnik Republike Srbije br. 46/06) Članak 5
[3] Zakon o arbitraži Srbije, (Službeni glasnik Republike Srbije br. 46/06) Članak 12
[4] Zakon o arbitraži Srbije, (Službeni glasnik Republike Srbije br. 46/06) Članak 10.3
[5] Zakon o arbitraži Srbije, (Službeni glasnik Republike Srbije br. 46/06) Članak 50
[6] Zakon o arbitraži Srbije, (Službeni glasnik Republike Srbije br. 46/06) Članak 66