Razlozi za odolijevanje priznavanju i izvršavanju arbitražnih odluka na temelju Newyorške konvencije.
Razlozi za odolijevanje priznavanju i izvršenju arbitražnih presuda u skladu s Newyorškom konvencijom često su slabo objašnjeni. Njujorška konvencija, koji regulira priznavanje stranih arbitražnih presuda u 150 zemlje, nameće obvezno pravilo koje obvezuje države koje su stranke Njujorške konvencije da priznaju i provedu strane arbitraže u članku III. Konvencije, što ukazuje na to “[e]svaka država ugovornica priznat će arbitražne presude kao obvezujuće.”
Stoga se ne mogu žaliti na arbitražne presude. Ipak postoji osam osnova za otpor protiv priznavanja i provođenja arbitražne presude u skladu s Njujorškom konvencijom, koji se nalaze u člancima V i VI Konvencije. Ti su razlozi sažeti u nastavku.
1. Nije postojao valjani arbitražni sporazum.
Članak V(1)(a) predviđa da se priznavanje može odbiti kada “[t]stranke u sporazumu iz članka II, prema zakonu koji se na njih primjenjuje, pod nekom nesposobnošću, ili navedeni ugovor nije valjan prema zakonu kojem su ga stranke podvrgle ili, ukoliko ne postoji naznaka o tome, prema zakonu zemlje u kojoj je dodijeljena… .“
Primjeri: Arbitražni sporazum je krivotvoren, jednom od potpisnika arbitražnog sporazuma nedostajalo je potpisati presudu.
2. U arbitražnom postupku bile su ozbiljne proceduralne nepravilnosti.
Prema članku V(1)(b) priznavanje i izvršenje arbitražnih presuda mogu se odbiti kada “[t]stranka protiv koje se poziva na presudu nije bila propisno obaviještena o imenovanju arbitra ili o arbitražnom postupku ili na drugi način nije mogla predstaviti svoj slučaj… .”
Članak V(1)(d) također predviđa da se priznavanje i izvršenje arbitražnih presuda mogu odbiti kada “[t]njegov sastav arbitražnog tijela ili arbitražni postupak nije bio u skladu s dogovorom stranaka, ili, neuspjeh takvog sporazuma, nije bio u skladu sa zakonom zemlje u kojoj se odvijala arbitraža… .“
Primjeri: Strana o arbitraži nije obaviještena. Za vrijeme arbitraže dokazi su nepravedno isključeni, ili nije bilo dopušteno da iznese svoj slučaj zbog nepravednog zakazivanja saslušanja ili podnesaka. Arbitražni sud je nepravilno konstituiran, ili postupak arbitraže dogovoren između strana nije korišten u arbitraži.
3. Arbitražni sud presudio je više od svoje nadležnosti.
Prema članku V(1)(c) priznavanje i izvršenje arbitražnih presuda mogu se odbiti kada “[t]on se bavi razlikom koja nije predviđena ili ne spada pod uvjete podnošenja arbitraži, ili sadrži odluke o stvarima koje ne spadaju u područje podnošenja arbitraži, pod uvjetom da, ako se odluke o pitanjima koja su predana arbitraži mogu odvojiti od onih koje nisu tako podnete, onaj dio presude koji sadrži odluke o pitanjima koja su predana arbitraži može se priznati i izvršiti… .”
Primjeri: Arbitražni sud presudio je pitanje koje mu stranke nisu postavile, ili je odobrio olakšice koje strane nisu zatražile.
4. Arbitražni sud bio je pristran.
Ovaj temelj za odbijanje priznavanja i izvršenje arbitražnih presuda čita se u člancima V(1)(b), V(1)(d) i V(2)(b) Newyorške konvencije.
Primjeri: Ugovorne strane nisu imale jednak tretman. Arbitražni sud očito je bio djelomičan. Arbitražnom sudu nedostajala je neovisnost jedne od stranaka.
5. Arbitražne presude nije “vezivanje”.
Priznavanje i izvršenje arbitražnih presuda može se odbiti u skladu s člankom V(1)(e) kada “[t]njegova nagrada još nije postala obvezujuća za stranke, ili je nadležno tijelo države u kojoj je ostavljeno ili je suspendiralo, ili prema zakonu koji, ta je nagrada donesena.”
Primjeri: Arbitražne presude mogu se žaliti pred sudovima nekih zemalja, arbitražna presuda možda nije obvezujuća u takvoj zemlji. Privremena nagrada također ne mora biti obvezujuća.
6. Predmet spora bio je nesporan.
Priznavanje i izvršenje arbitražnih presuda može se odbiti u skladu s člankom V(2)(a) kada “[t]predmet razlika nije sposoban nagoditi arbitražom po zakonu te zemlje… .”
Primjeri: Iako to ovisi o zakonu arbitraže, u određenim zemljama pitanja bankrota, konkurencijsko pravo ili zahtjevi potrošača nisu arbitrirani, što znači da arbitri nemaju pravo odlučivati o njima.
7. Javna politika države narušena je arbitražnom presudom.
Priznavanje i izvršenje arbitražnih presuda može se odbiti u skladu s člankom V(2)(b) kada “[t]njegovo priznanje ili provođenje presude bilo bi protivno javnoj politici te zemlje.“
Primjeri: Odlukom o dodjeli ugovora o plaćanju terorističkih aktivnosti moglo bi se odbiti priznanje prema javnoj politici.
8. Odluka je poništena u sjedištu arbitraže.
Priznavanje i izvršenje arbitražnih presuda može se odbiti i prema članku VI(2)(b) “[ja]f) ako je zahtjev za ukidanje ili obustavu presude upućen nadležnom tijelu iz članka V(1)(e)… .“
Primjeri: Strani sud poništava arbitražnu presudu tamo gdje je arbitraža imala svoje sjedište, ali Stranka traži priznanje i izvršenje nagrade u drugoj zemlji. Ovo se pravilo u praksi ne slijedi uvijek: sudske odluke u Francuskoj, Belgija, Austrija i Sjedinjene Države smatraju da inozemni sudovi mogu priznati presudu čak i kad je presuda poništena u sjedištu arbitraže.
Osim ovih izazova, arbitražne presude ne mogu se odbiti priznavanje i izvršenje, olakšavajući arbitražnu presudu daleko je lakša od presude stranog suda.