Priznanje, ovrha i izvršenje u međunarodnoj arbitraži važni su pravni koncepti koje treba savladati jer određuju post-arbitražne posljedice arbitražne odluke nakon što je donesena. Međutim, njihovo je razlikovanje često teško i ovisi o pravnom sustavu u kojem se traže. Pregledat ćemo njihove razlike u sljedećim pododjeljcima.
Priznanje u međunarodnoj arbitraži
Priznanje u međunarodnoj arbitraži ima za cilj potvrditi da je arbitražna odluka konačna i obvezujuća te da ima samo uzrok utjecaj. Kako je točno istaknuto u Redfern i Hunter o međunarodnoj arbitraži, priznanje u međunarodnoj arbitraži koristi se kao "štit [do] blokirati svaki pokušaj pokretanja u novom postupku pitanja o kojima je već odlučeno u arbitraži”.[1]
Priznanje arbitražne odluke u biti znači da je prihvaćena kao valjana i da može imati iste učinke kao i presuda domaćeg suda.
Ovrha u međunarodnoj arbitraži
Obično, provedba predstavlja "postupak dobivanja naloga od strane suda ili tijela koje usmjerava usklađenost u skladu s pravorijekom.”[2] Kako je naglašeno u Redfern i Hunter o međunarodnoj arbitraži, provedba “ide korak dalje od prepoznavanja. Sud koji je spreman dopustiti ovrhu pravorijeka će to učiniti jer priznaje pravorijek kao valjano donesen i obvezujući za stranke, a samim tim i pogodan za ovrhu.”[3] Za razliku od priznanja, provedba se koristi kao "mač [...] primjenom pravnih sankcija kako bi se stranka protiv koje je donesena pravorijek prisilila da je izvrši.”[4]
Drugim riječima, ovrha uključuje stvarnu provedbu arbitražne odluke, prisiljavajući stranku koja gubi da se pridržava njegovih uvjeta. Međutim, pojam ovrha je najmanje jasan od tri pojma kao, u nekim jurisdikcijama, koristi se naizmjenično s prepoznavanjem ili čak smaknućem.
Na primjer, u kontekstu investicijskih arbitražnih odluka, arbitražu (Međunarodni investicijski sporovi) Zakon Zimbabvea zahtijeva da "Visoki sud će registrirati pravorijek na zahtjev bilo koje osobe koja traži priznanje i izvršenje pravorijeka”[5] i da takva registracija “imat će isti učinak u svrhu ovrhe [...] kao da je registrirana nagrada bila presuda Visokog suda [i] imat će isti učinak kao pravomoćna presuda Visokog suda u zabrani daljnjeg postupka između stranaka u pravorijeku u vezi s pitanjima koja je odredio Tribunal u pravorijeku.”[6]
Razlike u shvaćanju priznanja u nacionalnim zakonima, ovrha, i izvršenje ponekad su podcrtani u različitim jezičnim verzijama međunarodnih konvencija. Na primjer, Članak 54 engleske verzije ICSID konvencije odnosi se na sva tri pojma: priznanje, ovrhu i ovrhu kako slijedi:[7]
(1) Svaka država ugovornica će prepoznati pravorijek donesen u skladu s ovom Konvencijom kao obvezujući i izvršiti novčane obveze nametnute tom pravorijekom unutar njezinih državnih područja kao da se radi o pravomoćnoj presudi suda u toj državi. Država ugovornica sa saveznim ustavom može izvršiti takvu presudu na ili preko svojih saveznih sudova i može predvidjeti da takvi sudovi tretiraju presudu kao da je konačna presuda sudova konstitutivne države.
(2) Traženje zabave priznanje ili ovrha na teritoriju države ugovornice dostavit će nadležnom sudu ili drugom tijelu koje je ta država odredila u tu svrhu kopiju pravorijeka ovjerenu od strane glavnog tajnika. Svaka država ugovornica obavijestit će glavnog tajnika o imenovanju nadležnog suda ili drugog tijela u tu svrhu i o svim naknadnim promjenama takvog imenovanja.
(3) Izvršenje pravorijeka regulirat će se zakonima o izvršenju presuda koji su na snazi u državi na čijem se državnom području takvo izvršenje traži.
Međutim, francuska verzija odnosi se samo na dva pojma: izviđanje i izvršenje:
(1) Svaka država ugovornica prepoznati svaka pravomoćna presuda donesena prema ovoj Konvenciji kao obvezujuća i osigurava izvršenje novčanih obveza koje pravomoćna presuda nameće na njezinu državnom području kao da se radi o pravomoćnoj presudi suda koji djeluje na državnom području te države. Država ugovornica koja ima savezni ustav može osigurati izvršenje pravomoćne presude putem svojih saveznih sudova i predvidjeti da takvu nagradu moraju smatrati pravomoćnom presudom sudova jedne od saveznih država.
(2) Za dobivanje izviđanje i izvršenje pravorijeka na teritoriju države ugovornice, zainteresirana strana mora predočiti presliku ovjerenu od strane glavnog tajnika nadležnom nacionalnom sudu ili bilo kojem drugom tijelu koje je navedena država ugovornica odredila u tu svrhu. Svaka država ugovornica obavijestit će glavnog tajnika o nadležnom sudu ili tijelima koje odredi u tu svrhu i obavještavati ga o mogućim promjenama..
(3) Izvršenje reguliran je zakonodavstvom koje se odnosi na izvršenje presuda na snazi u državi na čijem državnom području se traži izvršenje.[8]
Ta je jezična razlika točno objašnjena odlukom Visokog suda Ujedinjenog Kraljevstva od 19 siječanj 2024 kako slijedi:[9]
(a) Francuski, Španjolski i engleski tekstovi jednako su vjerodostojni. Članak 33(3) Bečke konvencije stoga pretpostavlja da uvjeti ugovora imaju isto značenje u svakom tekstu.
(b) Međutim, francuski i španjolski tekstovi moraju se shvatiti u kontekstu građanskog koncepta izdavanje autorizacije od strane vlade koji spaja priznanje s izjavom o ovršnosti. Uvjeti izvršenje i izvršenje tako obuhvaćaju i priznanje i ovrhu u smislu ovršnosti (Članak 54(1)) na jednoj ruci, a ovrha putem ovrhe s druge strane (Članak 54(3)).
(c) To je smisao koji najbolje usklađuje tekstove s obzirom na cilj i svrhu Konvencije kako se zahtijeva člankom 33(4) Bečke konvencije.
Stoga, nema jedinstvenog mišljenja o točnom značenju pojma ovrha i njegovom jasnom razlikovanju od priznanja i ovrhe. Kako su saželi Sabahi i Rubins, može se koristiti:[10]
odnositi se na postupak kojim sud daje arbitražnoj odluci snagu presude nacionalnog suda, točnije nazvana potvrda ili priznanje,
odnositi se na stvarno izvršenje duga u odnosu na određenu imovinu dužnika, točnije nazvan ovrha,
upućivati na različite međukorake između njih dvoje koji postoje u nekim jurisdikcijama, ili
kao omnibus riječ koja općenito opisuje proces pretvaranja pravorijeka koji je donio arbitražni sud u prijenos gotovine uspješnoj strani, obuhvaćajući svaki od pojedinačnih koraka priznavanja i izvršenja uključenih u to, međutim, mogu se razlikovati od jedne jurisdikcije do druge.
Ovrha u međunarodnoj arbitraži
Obično, pojam ovrhe odnosi se na postupak sudskog preuzimanja kontrole nad određenom imovinom dužnika, na primjer, putem obveznog prijevoza, privitak, ili prodaja. Ovrha je obično uređena pravilima domaćeg prava zemlje u kojoj se takva posebna imovina nalazi.
Priznanje, Izvršenje, Ovrha i državni imunitet
U kontekstu arbitražnih odluka donesenih protiv država i subjekata u državnom vlasništvu, kada se razmatra njihovo priznavanje mora se uzeti u obzir pitanje imuniteta, ovrha, i izvršenje.
Postoje dvije razine državnog imuniteta – imunitet od jurisdikcije i imunitet od izvršenja. Imunitet od jurisdikcije odnosi se na priznavanje arbitražnih odluka u smislu da se odnosi na “može li se sud spriječiti da odluči nešto što uključuje državu, uključujući u vezi s obvezujućom snagom arbitražne odluke.”[11] S druge strane, imunitet od ovrhe (kao što mu ime kaže) odnosi se na izvršenje arbitražnih odluka što se tiče “da li organ neke države, bilo sud ili neki drugi organ sudbene ili izvršne vlasti, može se spriječiti u izvršenju duga prema presudi da uzme nešto što pripada drugoj državi.” Što se tiče ovrhe, to „može se odnositi ni na jedno ni na drugo, ili oboje, ovisno o tome kako se riječ koristi.”[12]
Zaključak
Priznanje, ovrha, i izvršenje važni su pravni pojmovi koje treba razmotriti nakon što se donese arbitražna odluka kako bi se osiguralo da je ishod arbitraže učinkovit i obvezujući preko granica. Iako među njima postoji nekoliko konceptualnih razlika, njihov sadržaj i režim uvelike ovise o međunarodnim ugovorima i nacionalnim zakonima.
[1] Blackaby N., Partasides C., Redfern A. i Hunter, M., Redfern i Hunter o međunarodnoj arbitraži, 7th izd., za. 11.22 (naglasak dodan).
[2] Usklađenost s ICSID-ovim odlukama i njihova provedba, ICSID pozadina, lipanj 2024, u. 36.
[3] Blackaby N., Partasides C., Redfern A. i Hunter, M., Redfern i Hunter o međunarodnoj arbitraži, 7th izd., za. 11.21.
[4] Blackaby N., Partasides C., Redfern A. i Hunter, M., Redfern i Hunter o međunarodnoj arbitraži, 7th izd., za. 11.22 (naglasak dodan).
[5] arbitraža (Međunarodni investicijski sporovi) Zakon Zimbabvea, Članak 4(1).
[6] arbitraža (Međunarodni investicijski sporovi) Zakon Zimbabvea, Članak 5.
[7] ICSID konvencija, engleska verzija, Članak 54 (dodani naglasci).
[8] ICSID konvencija, Francuska verzija, Članak 54 (dodani naglasci).
[9] Odluka Visokog suda [2024] EWHC 58 (Comm) datiran 19 siječanj 2024, za. 45 (naglasak dodan).
[10] B. Jutro, N. Utrljati, i sur., Arbitraža država investitora, 2Sjeverna Dakota izd. (2019), str. 837.
[11] B. Jutro, N. Utrljati, i sur., Arbitraža država investitora, 2Sjeverna Dakota izd. (2019), str. 837.
[12] B. Jutro, N. Utrljati, i sur., Arbitraža država investitora, 2Sjeverna Dakota izd. (2019), str. 837.