Relevantnost propisa Rim I i Rim II za utvrđivanje zakona koji se primjenjuju na meritum međunarodne arbitraže pitanje je o kojem se raspravlja.
Unutar Europske unije („SAD”), regulacija (EK) Ne. 593/2008 o zakonu primjenjivom na ugovorne obveze („Rim I”)[1] i regulacija (EK) Ne. 864/2007 o zakonu primjenjivom na vanugovorne obveze („Rim II”)[2] nadjačati nacionalne zakone država EU (izuzev Danske) i uspostaviti jedinstvena pravila za utvrđivanje zakona koji se primjenjuje na većinu građanskih i trgovačkih stvari, u slučaju sukoba zakona (Odjeljak A).
Čini se da u međunarodnoj arbitraži prevladava mišljenje da sudovi nisu obvezani uredbama Rim I i Rim II, koji su u načelu obvezujući samo za sudove u EU. Štoviše, ti instrumenti EU-a mogu poslužiti kao korisni vodič za arbitre kada su pozvani donijeti mjerodavno pravo o meritumu spora, u nedostatku izbora zakona od strane stranaka (Odjeljak B).
Određivanjem mjerodavnog zakona u njihovom ugovoru, stranke mogu spriječiti neslaganja oko mjerodavnog zakona, čime se štedi vrijeme i troškovi, ukoliko dođe do spora (Odjeljak C).
A) Pregled Rima I i Rima II
– Opći opseg primjene
Primjenjuje se Uredba Rim I “u situacijama koje uključuju sukob zakona, do ugovorne obveze u građanskim i trgovačkim stvarima” (Članak 1(1) od Rim I). Što se tiče vremena, primjenjuje se “na ugovore zaključene nakon 17 prosinac 2009” (Članci 28 i 29 od Rim I). Ugovori sklopljeni prije tog datuma uređeni su prethodnim instrumentom, tj, the 1980 Konvencija o zakonu primjenjivom na ugovorne obveze.[3]
Primjenjiva je Uredba Rim II “u situacijama koji uključuju sukob zakona, do izvanugovorne obveze u građanskim i trgovačkim stvarima” (Članak 1(1) od Rim II). Vlada "događaji koji uzrokuju štetu koji nastanu nakon njegovog stupanja na snagu”, tj, iz 11 siječanj 2009 pa nadalje (Članci 31 i 32 od Rim II).
– Autonomija stranke za odabir primjenjivog zakona
Oba rimska propisa priznaju slobodu stranaka da sami odaberu svoje vladajuće pravo:
„Na ugovor će se primjenjivati zakon koji odaberu stranke” (Članak 3(1) od Rim I);
„Stranke se mogu dogovoriti da izvanugovorne obveze podvrgnu zakonu po svom izboru” (Članak 14(1) od Rim II).
Stranke’ autonomija u tom pogledu nije neograničena, međutim. Ostaje, između ostalog, podložno bilo kojim nužnim obveznim pravilima (Članak 9 od Rim I; Članak 16 od Rim II).
– Primjenjivi zakon u odsutnosti izbora
Tamo gdje stranke ne izvrše valjani izbor zakona i postoji sukob zakona, Rimski propisi daju opća pravila za određivanje zakona koji će se primjenjivati, zajedno s određenim pravilima koja se primjenjuju na određene okolnosti.
Prema čl 4 od Rim I, opće je pravilo da „na ugovor će se primjenjivati pravo države u kojoj je strana u kojoj je potrebno izvršiti karakteristično izvršavanje ugovora svoje uobičajeno prebivalište”, i tamo gdje se takav zakon ne može utvrditi, „po zakonu zemlje s kojom je najuže povezana.”
Prema čl 4 od Rim II, opće je pravilo da "pravo koje se primjenjuje na izvanugovornu obvezu koja proizlazi iz delikta bit će pravo države u kojoj nastaje šteta, bez obzira na zemlju u kojoj se dogodio događaj koji je prouzročio štetu i neovisno o zemlji ili zemljama u do kojih dolazi do neizravnih posljedica tog događaja.”
– Univerzalna primjena
Unaprijediti, oba Rimska propisa imaju univerzalnu primjenu. Ovo znači to, gdje obveza spada u okvir Rima I ili Rima II, bilo koji zakon koji je utvrđen primjenjivim njihovim kolizijskim pravilima ili izborom strana “primjenjuje se bez obzira je li to zakon države članice ili ne” (Članak 2 od Rim I; Članak 3 od Rim II). Drugim riječima, prema rimskim propisima, Sudovi EU-a mogu biti pozvani na primjenu zakona koji nisu EU.
B) Rim I i Rim II u međunarodnoj arbitraži
– Što predviđa tekst Rima I i Rima II
I Rim I i Rim II šute po pitanju obvezuju li međunarodne arbitre sa sjedištem u državi članici EU-a pri određivanju zakona primjenjivog na meritum spora..
Rim samo isključujem “arbitražni sporazumi”Iz svog područja primjene (Članak 1(2)(e) od Rim I). Formulacija Rima I – pozivajući se posebno na „arbitražni sporazumi” – prepoznaje odvojenost arbitražne klauzule iz glavnog ugovora. Izuzimanje članka 1(2)(e) obuhvaća samo utvrđivanje zakona koji se primjenjuje na arbitražnu klauzulu, tj, pitanje koje se može pojaviti pred oba nacionalna suda (između ostalog, u postupku poništenja i / ili izvršenja) i arbitražnim sudovima. Ne odgovara na pitanje jesu li tribunali obvezni slijediti Rim I kako bi odlučivali o pravu primjenjivom na suštinu spora, međutim, što je drugo pitanje.
Za razliku od Rima I, Rim II izričito ne isključuje arbitražne klauzule (ni arbitraža općenito) iz svog materijalnog opsega. Zapravo, Recital 8 do Rim II predviđa da Rim II “treba primjenjivati neovisno o prirodi suda kojem se sudi.”Pojam„ sud ”nije definiran u Rimu II, a pojavljuje se samo jednom u uvodnoj izjavi 8, dok se drugdje u tekstu Rima II poziva samo na sudove. Takav se izraz vjerojatnije odnosi na različite odjele državnih sudova EU, a ne na arbitražne sudove. Rim II šuti o tome obvezuje li arbitražne sudove sa sjedištem u EU.
– Zašto Rim I i Rim II ne obvezuju međunarodne arbitre
Europski propisi obvezuju samo države EU i njihove nacionalne suce. Međunarodni arbitri nisu organi određene države, međutim. stoga, nisu, u principu, vezan Pravilnikom Rim I i Rim II.
To ne podriva autoritet tih Propisa, međutim. U praksi, Međunarodni sudovi prilikom utvrđivanja zakona koji se primjenjuje na meritum spora pod utjecajem su široko prihvaćenih pravila koja sadrže ti instrumenti. Oni također obično uzimaju u obzir sva najvažnija obvezna pravila i zabrinutosti u vezi s javnom politikom, u svjetlu njihove dužnosti donijeti izvršnu presudu, kao i nadzorna uloga sudova EU u poništenju i ovršnom postupku arbitražne presude.
– Zakoni i institucionalna pravila o zakonu primjenjivom na meritum međunarodne arbitraže
Pojačano je stajalište da međunarodni arbitri nisu obvezni slijediti kolizijska pravila iz Uredbe Rim I i Rim II, u određenoj mjeri, od strane Europska konvencija o međunarodnoj trgovačkoj arbitraži od 21 travanj 1961 (the "1961 Konvencija”), koji obvezuje mnoge države članice EU, uključujući Francusku. Članak VII(1) od 1961 Konvencija koja uređuje pravo primjenjivo na suštinu spora to predviđa, u nedostatku izbora zakona od strane stranaka, „arbitri će primijeniti odgovarajuće pravo prema sukobljenoj vladavini koju arbitri smatraju primjenjivom.”
slično, Članak 28(2) UNCITRAL-ovog modela zakona o međunarodnoj trgovačkoj arbitraži (1985 verzija, izmijenjen 2006 verzija), prema kojem nacionalno zakonodavstvo "u 84 Države u ukupno 117 nadležnosti"Temelji se, propisuje da „[f]bolujući od bilo kojeg imenovanja strana, arbitražni sud primjenjivat će zakon utvrđen kolizijskim pravilima koja smatra primjenjivima.”Određeni nacionalni arbitražni zakoni idu toliko daleko da osnažuju arbitre da izravno primjenjuju zakon (ili pravila zakona) smatraju odgovarajućim, čime se istiskuje potreba da se u potpunosti slijedi konvencionalni sukob zakona (vidjeti, na primjer, Članak 1511 francuskog zakona o građanskom postupku i kratka rasprava ovdje, pitanje 6).
Većina međunarodnih arbitražnih institucija usvaja slične odredbe u svojim pravilima, omogućujući arbitrima da odaberu pravo koje se primjenjuje na meritum, obično bez da treba slijediti bilo koji skup kolizijskih pravila. Na primjer, Članak 21(1) od 2017 ICC pravila (vidjeti također rasprava o the 2021 revidirana pravila ICC-a) predviđa da kada stranke nisu odredile zakon koji se primjenjuje na meritum njihovog spora, „arbitražni sud će primijeniti pravila zakona za koja utvrdi da su prikladna.”Slično, prema čl 22(3) od 2020 Pravila LCIA (vidjeti također a komentar nedavno revidirane 2020 Pravila LCIA), ako stranke nisu odabrale zakon, „arbitražni sud primjenjivat će zakon(a) ili zakonska pravila koja smatra primjerenima.”
c) Savjeti komercijalnim strankama: Uključite klauzulu o mjerodavnom zakonu u svoj ugovor
Klauzula o mjerodavnom pravu omogućuje strankama da navedu zakon kojim se uređuje tumačenje ugovora i svi sporovi koji bi mogli proizaći iz njega. Razumno je da stranke u pregovorima o ugovoru s međunarodnim elementom uključe klauzulu mjerodavnog prava kako bi postigle veći stupanj sigurnosti i predvidljivosti u svom ugovornom odnosu te kako bi izbjegle vrijeme i troškove prepiranja oko važećeg zakona, ukoliko dođe do spora.
U ovom poštovanju, stranke u međunarodnoj arbitraži općenito imaju dosta prostora za odabir zakona koji se primjenjuje na njihov ugovor, koji je samo jedan od nekoliko pitanja izbora zakona koja se pojavljuju u međunarodnoj arbitraži. Takav zakon ne mora nužno biti službeno pravo države. Arbitri također mogu uzeti u obzir zakonska pravila, kao što su trgovina i lex mercatoria. U nekim slučajevima, sud također može biti ovlašten odlučivati ", Kao i dobrobit"Ili kao"prijateljski skladatelj”, tj, s prirodnim osjećajem za pravdu, a da nisu vezani za bilo kakva zakonska pravila (vidjeti, npr, Članak 28(3) od 2006 UNCITRAL Model zakona).
***
Ukupno, iako sudovi na međunarodnim arbitražama sa sjedištem u EU nisu izravno vezani uredbama Rim I i Rim II, oba su formalno obvezujuća samo za nacionalne sudove država članica EU-a (izuzev Danske), obično stoje vođeni njima. To se objašnjava činjenicom da oba instrumenta sadrže sofisticirana i široko prihvaćena kolizijska pravila za određivanje zakona primjenjivog na meritum spora, odsustvo izbora strana. Idealno, preporučljivo je da stranke uključe klauzulu o mjerodavnom zakonu u svoj ugovor, međutim, kako bi se izbjegla potencijalna prepreka u borbi oko mjerodavnog zakona.
[1] regulacija (EK) Ne. 593/2008 Europskog parlamenta i Vijeća 17 lipanj 2008 o zakonu primjenjivom na ugovorne obveze (dostupno ovdje).
[2] regulacija (EK) Ne. 864/2007 Europskog parlamenta i Vijeća 11 srpanj 2007 o zakonu primjenjivom na vanugovorne obveze (dostupno ovdje).
[3] 80/934/EEZ: Konvencija o zakonu primjenjivom na ugovorne obveze otvorena za potpisivanje u Rimu 19 lipanj 1980 (dostupno ovdje).