Prije 2016, postojale su zabrinutosti zbog djelotvornosti arbitraže u Rusiji. Ruske su tvrtke mogle tužiti bilo koji arbitražni sud u inozemstvu i, kao pravilo, sve pravne sporove mogli su rješavati strani arbitražni sudovi. Ova situacija nije bila bez zamki, međutim, jer je rezultirajuću odluku tada morao odobriti ruski sud.
Na 1 rujan 2016, ruska reforma (the “Reforma”), uključujući arbitražu i pridruženi zakon, stupio na snagu.[1] Zakon o arbitraži ne regulira samo domaću arbitražu već i, u određenoj mjeri, međunarodna arbitraža u Rusiji. Obuhvaća sporove sa stranim elementom – najčešće uključuje barem jednu nerusku stranku, ruska tvrtka s inozemnim sudjelovanjem ili prekograničnom trgovinom. Pridruženi zakon izmijenio je Arbitražni procesni zakon Ruske Federacije (“Oklopni transporter”), Zakon o međunarodnoj trgovačkoj arbitraži (“ICAL”) i nekoliko drugih. Nova izmjena ICAL-a može malo proširiti svoj opseg tako da obuhvati “investicijski sporovi” i drugi novi elementi. Novi Zakon o arbitraži i izmjene i dopune ICAL-a navode da se prvi primjenjuje na međunarodne arbitražne postupke u granicama koje su posebno predviđene.
Pojavom Reforme, svi korporativni sporovi, poput onih nastalih nakon spajanja i preuzimanja te iz ugovora o otkupu dionica ili ugovora dioničara u ruskim tvrtkama, mora se rješavati samo na onim arbitražnim sudovima kojima je Ministarstvo pravde Ruske Federacije dodijelilo status a “Stalna arbitražna institucija” (“OTAC”). Međutim, sudbina ove reforme u početku je bila nepredvidljiva. Sve do 2019, Status PAI imale su samo ruske arbitražne institucije.[2]
Istaknuti specijalist za arbitražu, Gary Born, objasnio u svom predavanju “Zima dolazi” zabrinjava navodeći da je ruska reforma iz 2016 može se smatrati dijelom rastuće svjetske borbe protiv međunarodne arbitraže. Bilo je značajnih kritika u vezi s reformom, ali zakon o arbitraži dizajniran je za borbu protiv negativnih aspekata uvođenjem statusa PAI. Međutim, the chief concern in Russia was about whether renowned arbitration institutions would actually apply for a license and whether they would be able to obtain it from the Russian Government and from the Ministry of Justice. Despite criticism and opposition, reforma je provedena u 2019.
Na 25 svibanj 2019, hongkonški međunarodni arbitražni centar (HKIAC) bio je prvo strano arbitražno središte koje se prijavilo za takav status i odobrilo ga je Ministarstvo pravosuđa za uvrštavanje na listu. Iste godine, nakon HKIAC-a uslijedio je Bečki međunarodni arbitražni centar (VIŠE). Na 18 svibanj 2021, rusko Ministarstvo pravosuđa tada je dodijelilo status PAI Međunarodnom arbitražnom sudu ICC-a (ICC) i Singapurskom međunarodnom arbitražnom centru (SIAC).
Nesumnjivo je prilika da korisnici međunarodne arbitraže u Rusiji imaju pristup tri od njih “pet najpoželjnijih arbitražnih institucija” u svijetu, prema Sveučilištu Queen Mary iz Londona i Whitea & Pregled slučajeva.[3] Dobivanje ovog statusa omogućava ovim arbitražnim institucijama da vode međunarodne arbitraže s mjestom arbitraže u Rusiji i koje proizlaze iz određenih korporativnih sporova. Među najzapaženijim i potencijalno dalekosežnim promjenama sa implikacijama na međunarodnu arbitražu su status stranih institucija koje vode postupke u Rusiji i s tim povezano pitanje statusa u arbitražama; ovo je uz pitanja arbitrabilnosti korporativnih sporova, koja je prethodno ostala neriješena i uzrokovala niz problema u praksi.
Pitanje ostaje otvoreno, međutim, o tome mogu li te institucije nadzirati sporove koji proizlaze iz dioničara’ sporazumi u vezi s ruskim zajedničkim ulaganjima, koji predstavljaju još jedan veliki presjek sporova nakon sporova oko spajanja i preuzimanja. Zbrku uzrokuju nedosljednosti između odredbi ZPP-a i ZPP-a Savezni zakon br. 382-FZ “O arbitraži (Arbitražni postupak) u Ruskoj Federaciji“.
APC predviđa da bi institucija mogla upravljati sporovima koji proizlaze iz dioničara’ sporazumima, ova institucija mora usvojiti posebna pravila arbitraže o korporacijskim sporovima i arbitražnu klauzulu u dioničarima’ sporazum moraju potpisati svi dioničari, uključujući i samo rusko zajedničko ulaganje.
Čak i nakon 2018 izmjene i dopune Ruskog zakona o arbitraži, sukob između dva zakona i neizvjesnost koji bi zakon trebao prevladati ostao je neriješen.[4] U teoriji, ovaj sukob ne bi trebao predstavljati problem. Prema pravilima Kasniji zakon ukinuo je apriorni zakon i Posebni zakon odstupa od općeg prilikom primjene općih pravila tumačenja ruskog zakona, odredbe ruskog Zakona o arbitraži kao kasnijeg i konkretnijeg zakona trebale bi prevladati nad pravilima ZPP-a. Međutim, rizici bi mogli nastati ako ruski sudovi na kraju riješe ovaj sukob u korist APC-a. Ako prevladavaju zahtjevi APC-a za postojeće arbitraže kojima upravlja bilo koja PIA (koji nisu usvojili svoja posebna pravila arbitraže o korporacijskim sporovima), to bi moglo otežati izvršenje odluka u takvim arbitražama u Rusiji.
Do danas, Ruski sudovi još nisu zauzeli stav o ovom pitanju.[5] U jednom slučaju, sud je odbacio zahtjev zbog navodne nenadležnosti jer arbitražna klauzula nije niti potpisana niti proširena na dioničare ruske tvrtke. Međutim, odluka se nije odnosila na ruski Zakon o arbitraži, što poništava zahtjev APC-a.
Kao odgovor na a zajednički zahtjev VIAC-a i HKIAC-a, Ministarstvo pravde Ruske Federacije objavilo je pojašnjenja o primjeni ruskog arbitražnog zakona o 10 veljača 2020. Ministarstvo pravosuđa potvrdilo je da su odredbe ruskog arbitražnog zakona imale prednost nad ranijim pravilima APC-a. MKS, VIŠE, SIAC i HKIAC bi stoga općenito trebali imati pravo razmatrati korporativne sporove koji proizlaze iz dioničara’ sporazumima, unatoč nepostojanju posebnih pravila, pa čak i ako arbitražnu klauzulu u dioničarskom sporazumu potpisuju samo stranke u dioničarskom sporazumu, a ne i povezana ruska tvrtka.
Također, značajan dio sporova koji proizlaze iz spajanja i preuzimanja i drugih transakcija s ruskim strankama sada se može podnijeti ICC-u, VIŠE, SIAC ili HKIAC izravno, bez upotrebe takozvanih arbitražnih klauzula o slapovima. If a contract includes a waterfall arbitration clause and mentions these arbitral institutions, mogu automatski imati pravo na saslušanje sporova koji proizlaze iz ugovora.
U isto vrijeme, međutim, Ministarstvo pravosuđa Ruske Federacije naznačilo je da svi korporativni sporovi koji se odnose na odgovornost, raskid, ugovoreni sastanak, izbor i suspenziju uprave ruske tvrtke može riješiti samo PAI koji je usvojio svoja posebna korporativna pravila.
[1] Ruski savezni zakon br. 409-FZ “O izmjenama i dopunama određenih pravnih akata Ruske Federacije i o ukidanju članka 6, dio 1, artikal 3 saveznog zakona „O samoregulacijskim organizacijama”” u vezi s usvajanjem saveznog zakona “O arbitraži (Arbitražni postupak) u Ruskoj Federaciji” (2015); Ruski savezni zakon br. 382-FZ “O arbitraži (Arbitražni postupak) u Ruskoj Federaciji” (2015)
[2] Komisija za pomorsku arbitražu pri Trgovačko-industrijskoj komori Ruske Federacije; Arbitražni centar pri Ruskoj uniji industrijalaca i poduzetnika; Ruski arbitražni centar Ruskog instituta za modernu arbitražu
[3] Međunarodno istraživanje o arbitraži: Prilagođavanje arbitraže svijetu koji se mijenja, Londonsko sveučilište Queen Mary, bijela & Slučaj, Škola za međunarodnu arbitražu (2021)
[4] Ruski savezni zakon br. 531-FZ “O izmjenama i dopunama Federalnog zakona o arbitraži (arbitražni postupak) u Ruskoj Federaciji i Savezni zakon o oglašavanju” - pravila za stvaranje arbitražnih sudova (2018)
[5] Sud Murmanske oblasti, Slučaj br. A42-574 / 2020, 5 studeni 2020