The ustupanje arbitražnih sporazuma je predmet višestrukih presuda domaćih sudova raznih zemalja. Ovaj korpus sudske prakse, sa svojim vlastitim principima, nije izravno primjenjivo na dodjelu u investicijskoj arbitraži.
Ustupanje je prijenos prava, imovinske ili druge koristi od ustupitelja primatelju. U investicijskoj arbitraži, investitor prenosi svoja potraživanja na treću osobu, koja naknadno može imati pravo tražiti ovaj zahtjev.
U investicijskoj arbitraži, ustupanje će se odnositi na potraživanja, za razliku od arbitražnih sporazuma koji su često sadržani u bilateralnom ugovoru o ulaganju ili državnom zakonodavstvu.
Dodjela investicijskih arbitražnih zahtjeva ima više ciljeva. To može biti način povećanja likvidnosti prije nego što se ulagač odvoji od zemlje. U takvoj konfiguraciji, ulagač s potencijalnim arbitražnim zahtjevom prodaje ga prije nego što se odvoji od zemlje. Asignaciju mogu koristiti i likvidatori, koji mogu povećati imovinu dostupnu vjerovnicima prodajom i ustupanjem održivih tražbina.[1] S druge strane, u prisutnosti više potraživanja, oni koji se smatraju manje vrijednima potencijalno se mogu prodati i dodijeliti za financiranje potraživanja za koja postoji veća vjerojatnost da će uspjeti, koji može biti alternativa financiranje od strane trećih strana.
Podnositelji zahtjeva koji prolaze kroz spajanja ili druga korporativna restrukturiranja također mogu tražiti svoje potraživanje od strane sljedećeg subjekta. U takvim slučajevima, nasljednik je u načelu pod zaštitom ugovora ako je izvorni tužitelj zadovoljio zahtjeve jurisdikcije.[2]
Izazovi nadležnosti
Iako je dodjela u investicijskoj arbitraži dopuštena i prakticirana, predstavlja jedinstvene izazove, od kojih se svi ne susreću u trgovačkoj arbitraži. Ovi izazovi prvenstveno su usredotočeni na nacionalnost (osoba) i vremenski (vrijeme) preduvjeti za nadležnost arbitražnog suda.
Karakteristike osobe
Prije nego što je pokrenuta investicijska arbitraža, važeći ugovori o ulaganju mogu odrediti je li ulagač zaštićeni ulagatelj definiranjem nacionalnosti. Dok u nekim investicijskim ugovorima, dovoljno je samo osnivanje, drugi ugovori imaju stroža pravila o državljanstvu.
U nekim investicijskim ugovorima, ulagač može biti zaštićen samo ako ga kontroliraju državljani države potpisnice ugovora o ulaganju. U drugim ugovorima o ulaganju, sjedište ulagača mora biti u državi stranci važećeg ugovora o ulaganju. Ako primjenjivi investicijski ugovori usko definiraju državljanstvo, dodjela možda neće biti održiva.
Još, ako se ovaj prijenos dogodi nakon što je pokrenuta investicijska arbitraža, načelno ne utječe na nadležnost. Nakon što su zadovoljeni zahtjevi u vezi s jurisdikcijom u vezi s državljanstvom, na njih u načelu ne utječu naknadne dodjele. U CSOB v. Slovačka, tribunal je to smatrao:
[ja]Općenito je poznato da se utvrđivanje ima li stranka legitimaciju u međunarodnom pravosudnom forumu u svrhu jurisdikcije za pokretanje postupka vrši pozivanjem na datum na koji se smatra da je takav postupak pokrenut. Budući da je tužitelj pokrenuo ovaj postupak prije nego što su zaključena dva ustupanja, slijedi da je Tribunal nadležan za raspravu o ovom predmetu bez obzira na pravni učinak, ako ijedan, dodjela bi mogla utjecati na reputaciju tužitelja da je prethodila podnošenju predmeta.[3]
Prema Timeu
Dodijeljena potraživanja mogu propasti ako dotična ulaganja nisu bila zaštićena bilo kojim primjenjivim pravnim instrumentom u trenutku nastanka spora. To je djelomično bio slučaj u Société Générale v. Dominikanska Republika. Société Générale kupila je manjinski udio u dominikanskoj elektroenergetskoj tvrtki, DR Energy Holdings Limited i Empresa Distribuidora de Electricidad del Este S.A. („EDE Jeste”). Société Générale je nakon toga podnio investicijski arbitražni zahtjev, djelomično u ime EDE Este.[4]
Société Générale je kupila svoj udio nakon činjenica koje su bile sastavni dio spora. U Dodatku, primjenjivi bilateralni sporazum o ulaganju između Francuske i Dominikanske Republike stupio je na snagu nakon što su se dogodile činjenice spora. S obzirom na ova dva elementa, Société Générale nije mogao u potpunosti ostvariti potraživanje za EDE Este.[5]
Obrnuto, Sudska praksa investicijske arbitraže podijeljena je oko toga jesu li dopušteni prijenosi do kojih je došlo prije pokretanja investicijske arbitraže.
Održivost ustupanja u investicijskoj arbitraži
Sudska praksa o održivosti ustupanja u investicijskoj arbitraži ograničena je i podijeljena. Dva značajna slučaja najbolje pokazuju neizvjesnu održivost ustupanja u investicijskoj arbitraži.
Prvi slučaj je Daimler v. Argentina, u kojoj je tužitelj prodao sve svoje dionice svojoj matičnoj tvrtki prije nego što je podnio arbitražni zahtjev.[6]
Argentina je osporila prihvatljivost Daimlerovog slučaja ističući da tužitelj nije posjedovao svoje argentinske podružnice u vrijeme kada je podnio zahtjev za arbitražu.[7] Primjenjivi ugovor o ulaganju u ovom slučaju bio je bilateralni ugovor o ulaganju između Njemačke i Argentine, dok su i Daimler i njegova matična tvrtka bili njemački, čime se izbjegava pitanje nacionalnosti.
Problem u srcu Daimler v. Argentina leži u Daimlerovoj argentinskoj podružnici koja prodaje svoje dionice svojoj njemačkoj matičnoj kompaniji, zadržavajući pravo pokretanja arbitraže protiv Argentine.[8]
Dok je dodjela ovdje djelovala obrnuto (tužba je zadržana, dok je investicija prodana, iako na gubitku) ostaje pitanje dodjele, ili rezerviranje, pravo pokretanja investicijske arbitraže bez posjedovanja zaštićenog ulaganja.
Tribunal je utvrdio da se potraživanja mogu rezervirati ili prenijeti:
Kao što potvrđuje veliko i uspješno globalno tržište problematičnih dugova, većina jurisdikcija dopušta da se pravni zahtjevi prodaju ili rezerviraju odvojeno od temeljne imovine iz koje su izvedeni. Razlog je taj što takva odvojenost uvelike olakšava i ubrzava produktivno ponovno korištenje imovine u drugim pothvatima.[9]
Nalaz tribunala sastavljen je na način koji sugerira njegovu opću primjenjivost.
Još, tribunal u Mihaly v. Šri Lanka, drugi značajan slučaj, vladao u suprotnom smjeru.[10]
U Mihály, tužitelj je bio američki investitor koji se pozivao na bilateralni ugovor o ulaganju između SAD-a i Šri Lanke zbog propalog energetskog projekta. Mihaly International Corporation (Kanada) ustupio svoje potraživanje Mihaly International Corporation (SAD).[11]
Tribunal je utvrdio da nije nadležan.[12] Budući da Kanada u to vrijeme nije bila stranka ICSID konvencije, Mihaly Kanada nikada nije imala održivo pravo na vlasništvo Mihaly USA.[13] Kako bi Mihaly Canada održivo ustupio svoje potraživanje, trebalo bi imati postojeće, održiv zahtjev.
u sažetku, dodjele nakon pokretanja održive investicijske arbitražne tužbe općenito su dopuštene. Također, tražbina bez proceduralnih nedostataka može se ustupiti ili rezervirati u nekim slučajevima. Još, procesno neispravne tužbe, budući da su manjkavi u korijenu, ne može se pouzdano dodijeliti u investicijskim arbitražama.
[1] Eugene Kazmin v. Republika Latvija, Slučaj ICSID br. ARB/17/5, Dodijeliti, 24 ožujak 2021; WNC Factoring Ltd (WNC) v. Češka Republika, Slučaj PCA br. 2014-34, Dodijeliti, 22 veljača 2017; CEAC Holdings Limited v. Crna Gora, Slučaj ICSID br. ARB / 14/8, Dodijeliti, 26 srpanj 2016.
[2] Noble Energy Inc. i Machala Power Cía. doo. v. Republika Ekvador i Nacionalno vijeće za električnu energiju, Slučaj ICSID br. ARB/05/12, Odluka o nadležnosti, 5 ožujak 2008; Daimler Financial Services AG v. Argentina, Slučaj ICSID br. ARB/05/1, Dodijeliti, 21 kolovoz 2012.
[3] Ceskoslovenska obchodni banka, kao. v. Slovačka Republika, Slučaj ICSID br. ARB / 97/4, Odluka Međunarodnog suda o prigovorima na nadležnost, 24 svibanj 1999, za. 31.
[4] Société Générale u odnosu na DR Energy Holdings Limited i Empresa Distribuidora de Electricidad del Este, A.S. v. Dominikanska Republika, Slučaj LCIA br. A 7927, Odluka o preliminarnim prigovorima na nadležnost, 19 rujan 2008.
[5] Société Générale u odnosu na DR Energy Holdings Limited i Empresa Distribuidora de Electricidad del Este, A.S. v. Dominikanska Republika, Slučaj LCIA br. A 7927, Odluka o preliminarnim prigovorima na nadležnost, 19 rujan 2008, za. 107.
[6] Daimler Financial Services AG v. Argentina, Slučaj ICSID br. ARB/05/1, Dodijeliti, 21 kolovoz 2012.
[7] Daimler Financial Services AG v. Argentina, Slučaj ICSID br. ARB/05/1, Dodijeliti, 21 kolovoz 2012, za. 72.
[8] Daimler Financial Services AG v. Argentina, Slučaj ICSID br. ARB/05/1, Dodijeliti, 21 kolovoz 2012, za. 105.
[9] Daimler Financial Services AG v. Argentina, Slučaj ICSID br. ARB/05/1, Dodijeliti, 21 kolovoz 2012, za. 144.
[10] Mihaly International Corporation v. Demokratska socijalistička republika Šri Lanka, Slučaj ICSID br. ARB/00/2, Dodijeliti, 15 ožujak 2002.
[11] Mihaly International Corporation v. Demokratska socijalistička republika Šri Lanka, Slučaj ICSID br. ARB/00/2, Dodijeliti, 15 ožujak 2002, za. 15.
[12] Mihaly International Corporation v. Demokratska socijalistička republika Šri Lanka, Slučaj ICSID br. ARB/00/2, Dodijeliti, 15 ožujak 2002, za. 62.
[13] Mihaly International Corporation v. Demokratska socijalistička republika Šri Lanka, Slučaj ICSID br. ARB/00/2, Dodijeliti, 15 ožujak 2002, za. 24.