Često se postavljaju pitanja koja se tiču ekonomskih sankcija u međunarodnoj arbitraži. Ekonomske sankcije su često korišteno sredstvo vanjske politike koje mogu imati značajan utjecaj na izvršenje ugovornih prava i obveza stranaka. Iako postoje mnogi načini na koje ekonomske sankcije mogu ometati međunarodnu arbitražu, usredotočit ćemo se na pitanje arbitrabilnosti sporova koji uključuju ekonomske sankcije. Rasprava o arbitraži spora koji uključuju sankcije proizlazi iz činjenice da se sankcije dotiču pitanja javne politike kao presudne obvezne odredbe – ograničenje koje može imati utjecaja na opseg arbitraže.
“Arbitrable”, in its widest sense, znači moguće je riješiti arbitražom. Tako, “arbitrabilnost” općenito se odnosi na svojstvo podlijeganja arbitraži ili ne. Sporovi koji nisu arbitražni obično se definiraju nacionalnim zakonodavstvom i sudskim odlukama. Postoje određene nesigurnosti u vezi s izborom zakona koji se primjenjuje na pitanja ne arbitraže, koje proizlaze iz činjenice da se ta pitanja mogu pojaviti u različitim fazama arbitražnog postupka i / ili tijekom faze izvršenja. Međutim, u principu, pravo sjedišta arbitraže i zakon koji regulira arbitražni sporazum su najrelevantniji za utvrđivanje je li spor arbitravan prije stupnja izvršenja.[1]
Gospodarske sankcije u međunarodnoj arbitraži: Prevladavajući pogled
U literaturi i arbitražnoj praksi prevladava mišljenje da su sporovi koji uključuju ekonomske sankcije arbitražni.[2] Međutim, brojne su odluke domaćih sudova presudile drugačije, pozivajući se na iznimke u javnoj politici i daje prednost važnim obveznim odredbama svog nacionalnog zakona kako bi se utvrdilo da određeni sporovi koji uključuju sankcije nisu arbitražni.
U dobro poznatom Mitsubishi v. Soler Slučaj, sad. Vrhovni sud potvrdio je da je arbitražna klauzula vezana za sporazum o distribuciji valjana i da je spor arbitražni, unatoč primjeni antitrustovskih pravila kao nadmoćnih obveznih pravila. Isti se razlog odnosi i na ekonomske sankcije u međunarodnoj arbitraži.
U Fincantieri v. Ministarstvo obrane Iraka predmet pred Švicarskim saveznim sudom,[3] the defendants objected to the jurisdiction of the arbitral tribunal on the ground that the dispute was inarbitrable due to UN sanctions against Iraq, koji su se također provodili u švicarskom i talijanskom zakonu. Tribunal u Ženevi potvrdio je da je nadležan za ispitivanje slučaja u privremenoj odluci, razlikovanje između primjene režima sankcija kao obveznog prava u meritumu i arbitrabilnosti spora, zaključivanje sankcija nije narušilo arbitrabilnost spora sa sjedištem u Švicarskoj.[4] The claim for annulment was rejected based on Članak 177(1) švicarskog Zakona o međunarodnom privatnom pravu, što dopušta da svaki spor od financijskog interesa bude predmet arbitraže. Švicarski savezni sud zaključio je da bi ekonomske sankcije protiv Iraka mogle pokrenuti pitanje nemogućnosti izvršenja, ali nije automatski dovelo do zaključka da je spor nerazumljiv.
Another important decision where similar reasoning was applied was in Air France v. Libyan Airlines, gdje je Apelacioni sud u Quebecu smatrao da sankcije UN-a protiv Libije ne ometaju arbitrabilnost spora i da sud nije prekršio međunarodnu javnu politiku proglašavajući se nadležnim za rješavanje spora.[5]
Navedeni slučajevi pokazuju opće gledište u međunarodnoj arbitraži, a to je da prisutnost nadmoćnih obveznih odredbi, koje uključuju ekonomske sankcije, ne utječe na arbitrabilnost spora.
Ovo je, međutim, različito od pitanja arbitrabilnosti koja bi se mogla pojaviti u fazi priznavanja i izvršenja u okviru Članak V(2)(a) Njujorške konvencije o priznavanju i izvršavanju stranih arbitražnih odluka, ako se izvršenje može odbiti ako sud zemlje priznavanja i izvršenja utvrdi da spor ne može biti riješen arbitražom. Unatoč prevladavajućem pogledu u doktrini, bilo je nekoliko odluka nacionalnih sudova u kojima su sudovi ipak odbacili arbitrabilnost spora koji uključuju sankcije temeljene na prevladavajućim obveznim odredbama.
Gospodarske sankcije u međunarodnoj arbitraži: Ostali prikazi
Njemački sudovi, na primjer, smatrali su da ako postoji rizik da će arbitražni sud izbjeći primjenu obaveznih pravila, nevaljanost arbitražnog sporazuma još uvijek se može utvrditi.[6] In another German case, Oberlandsgericht u Münchenu je smatrao da važne odredbe ne mogu biti izuzete sporazumom o isključivoj nadležnosti kalifornijskih sudova, since there was a danger that the court in a third country would not enforce German mandatory provisions.[7]
osim toga, u gore citiranom Fincantieri kuće, Talijanski brodograditelji, paralelno s postupkom pred švicarskim sudovima, uputio slučaj talijanskim sudovima kako bi dobio deklarativnu presudu da arbitražna klauzula nije valjana. Prvostupanjski sud potvrdio je arbitrabilnost spora, ali odluku je ukinuo Apelacioni sud u Genovi. Apelacijski sud presudio je da se u tom slučaju primjenjuju talijanska obvezna pravila i da zbog "nedostupnost"Prava u pitanju, spor je bio nerazrješiv.[8] Obrazloženje je u Francuskoj i Francuskoj vrlo kritizirano Francuski apelacioni sud u Parizu odbio izvršiti talijansku odluku.[9] U drugom slučaju pred Vrhovnim kasacijskim sudom Italije, utvrđeno je da je arbitražna klauzula ništavna i da je spor nerazumljiv.[10] Obrazloženje je bilo slično kao i sud u Genovi, zaključivši da su sankcije nadnacionalnog karaktera i mogle bi narušiti arbitrabilnost spora.
Stoga, dok je opće stajalište o doktrini i praksi arbitražnih sudova da spore koji uključuju ekonomske sankcije u međunarodnoj arbitraži smatraju arbitražama, praksa određenih država i nacionalnih sudova kreće u suprotnom smjeru. Dovoljno često, nacionalni sudovi smatraju da je spor koji uključuje ekonomske sankcije nerazumljiv i daju prednost nadmoćnim obveznim odredbama vlastitog zakona.
[1] Gary B. Rođen, Izbor zakona koji upravlja međunarodnim arbitražnim sporazumima – D. Izbor zakona koji se odnosi na non- arbitrabilnost, Međunarodna trgovačka arbitraža, (Kluwer Law International 2009) str. 503.
[2] T. sladostrasnik, Ekonomske sankcije EU u arbitražnom postupku, u Maxi Schereru (izd), Časopis za međunarodnu arbitražu, (Kluwer Law International; Kluwer Law International 2018, Svezak 35 Problem 4) str. 445; vidi također Marc Blagoslov, Utjecaj izvanteritorijalne primjene obveznih pravila zakona na međunarodne ugovore 58–59 (Helbing & Lagani penis 1999).
[3] Fincantieri Cantieri Navali Italiani SpA i OTO Melara Spa protiv ATF (25 studeni 1991) ICC nagrada br 6719 (Privremena nagrada) Časopis za međunarodno pravo (1994) 1071; vidi također Gary B. Rođen, Međunarodna trgovačka arbitraža (Drugo izdanje) (Kluwer Law International 2014) str. 993.
[4] Fincantieri Cantieri Navali Italiani SpA i OTO Melara Spa protiv ATF (25 studeni 1991) ICC nagrada br 6719 (Privremena nagrada) Časopis za međunarodno pravo (1994) 1074.
[5] Slučaj nije objavljen, ali prijavljen je u literaturi, vidi na primjer Geneviève Burdeau, 'Multilateralni i jednostrani embargo i njihov utjecaj na međunarodnu trgovinsku arbitražu – Države u međunarodnim gospodarskim sporovima, ja. Arbitražni sporovi (2003) 3 Arbitražni pregled 753, 762 ff.
[6] T. sladostrasnik, Ekonomske sankcije EU u arbitražnom postupku, u Maxi Schereru (izd), Časopis za međunarodnu arbitražu, (Kluwer Law International; Kluwer Law International 2018, Svezak 35 Problem 4) str. 448, citirajući Sophie Mathäß, Stanja utjecaja- i mjere osobnog embarga na privatnopravne odnose 60-61 (Nomos 2016)
[7] OLG München, 17 svibanj 2006 - 7 U 1781/06, IPRax 322 (2007).
[8] Fincantieri-Cantieri Navali Italiani SpA protiv Iraka (1994) suza. Dell'arb 4 (1994) (Apelacijski sud u Genovi / Apelacijski sud u Genovi, Italija) 505; vidjeti Eric De Brabandere i David Holloway, Sankcije i međunarodna arbitraža, u Larissi van den Herik (izd.), Priručnik za istraživanje sankcija i međunarodnog prava (Cheltenham: Edward Elgar, 2016)
[9] Pravni odjel Ministarstva pravde Republike Iraka v. Fincantieri-Cantieri Navali Italiani (15 lipanj 2006) Rev Arb (2007) (Pariski apelacijski sud / Pariski apelacijski sud, Francuska)str. 87.
[10] Vlada i ministarstva Republike Irak v. Armamenti e Aerospazio S.p.A.. i sur., Italija br. 189, Vrhovni kasacijski sud Italije, Slučaj br. 23893, 24 studeni. 2015, cited in XLI Godišnjak trgovačke arbitraže 2016, str. 503 (Albert Jan van den Berg ed., 2016).
Nina Jankovic, Aceris Law