Strane koje su potpisale obvezujući arbitražni sporazum jesu, u principu, vezan svojim uvjetima. Jednom kada nastane spor i podnositelj zahtjeva pokrene arbitražni postupak protiv tuženog, opća je pretpostavka da će stranke surađivati i aktivno sudjelovati u postupku. U praksi, međutim, može se dogoditi da druga strana, obično ispitanik, jednostavno odbija sudjelovati u arbitražnom postupku, bilo s početka arbitraže ili u kasnijim fazama.
Postoje razni razlozi zbog kojih bi ispitanici mogli odlučiti da ne sudjeluju. Oni uključuju, na primjer, financijska ograničenja, restrukturiranje, moratorijska zaštita koju nadzire sud, postupak likvidacije ili, jednostavno, uštedjeti novac, a zatim pokušati odoljeti presudi u fazi izvršenja. Bez obzira na razloge koji stoje iza odluke ispitanika da ne sudjeluje, preostalo je praktično pitanje što se događa u slučaju neuspjeha druge strane i kako arbitri mogu osigurati da budu pravosnažni ex parte dodijeliti?
S proceduralnog stajališta, većina arbitražnih pravila predviđa da u nedostatku sudjelovanja ispitanika, arbitražni postupak će se ipak nastaviti na ex parte osnova.[1] ICC pravila, Članak 6(8) pruža, “Ako bilo koja od stranaka odbije ili ne sudjeluje u arbitraži ili nekoj drugoj fazi, arbitraža će se nastaviti bez obzira na takvo odbijanje ili propust.” Slične odredbe također su predviđene u Pravila LCIA, Članak 15.8; Pravila SIAC-a, Pravilo 20.9; UNCITRAL Pravila, Članak 30; Pravila SCC-a, Članak 35.2, navesti samo nekoliko. UNCITRAL Model zakona, Članak 25, izričito predviđa i ovlast arbitražnog suda da donese presudu ex parte nagrada u slučaju da ispitanik ne sudjeluje:
Ako se stranke drugačije ne dogovore, ako, a da ne pokaže dovoljan razlog,
(a) tužitelj ne dostavi svoju tužbu u skladu sa čl 23(1), arbitražni sud će prekinuti postupak;
(b) tuženi ne dostavi svoju izjavu obrane u skladu sa čl 23(1), arbitražni sud nastavlja postupak bez da takav propust tretira samo kao priznanje navoda podnositelja zahtjeva;
(c) bilo koja strana ne pojavi se na ročištu ili ne pruži dokumentarne dokaze, arbitražni sud može nastaviti postupak i donijeti presudu na dokazima koji su pred njim.
Slična odredba je sadržana i u Odjeljku 41 od Engleski zakon o arbitraži 1996 te u nizu drugih nacionalnih zakona o arbitraži, posebno one koji se temelje na UNCITRAL Model zakona.
Stoga je dobro uspostavljeno načelo međunarodne arbitraže da arbitri imaju svojstvenu moć za nastavak arbitražnog postupka kada druga strana odbije sudjelovati i donijeti ex parte dodijeliti. Kako je objasnio jedan od vodećih komentatora međunarodne trgovačke arbitraže, G.. Gary Born, sudovi imaju svojstvenu moć voditi postupak u nedostatku jedne stranke, čak i bez izričitog odobrenja iz institucionalnih pravila ili nacionalnih zakona.[2]
Važno je napomenuti, međutim, da je “zadana nagrada” ne znači nužno nagradu u korist podnositelja zahtjeva, kao što ne podrazumijeva tzv “ispovijed fikcija” ili “izričito priznanje”, kao što je to slučaj u određenim nacionalnim sustavima. To jednostavno znači da arbitražni sudovi imaju moć voditi ex parte arbitražni postupak čak i bez sudjelovanja druge strane, bez obzira na njen ishod.
Ostaje praktični problem da ni postupovna pravila, ni arbitražni zakoni ne pružaju daljnje smjernice o tome kako arbitražni postupak treba voditi u slučaju odbijanja jedne stranke da sudjeluje. Zbog ovog razloga, Chartered Institute of Arbitrators izdao je Smjernica o međunarodnoj arbitražnoj praksi o Stranačko ne sudjelovanje, pružanje korisnog skupa smjernica o najboljim praksama u međunarodnoj trgovačkoj arbitraži u slučajevima kada jedna strana odbije sudjelovati u arbitražnom postupku. Ove Smjernice nude nekoliko praktičnih savjeta kako voditi postupak kada se suoči sa strankom koja ne sudjeluje (Članak 1); navode i čimbenike koje arbitri trebaju uzeti u obzir kada podnositelj zahtjeva ne sudjeluje (Članak 2); oni također navode čimbenike koje arbitri trebaju uzeti u obzir kada ispitanik ne sudjeluje (Članak 3) (što se češće pojavljuje u praksi) i, konačno, oni predlažu što učiniti u slučaju ne sudjelovanja jedne stranke na zakazanom ročištu (Članak 4).
Kao arbitri imaju obvezu donijeti valjanu i izvršnu presudu, u slučaju neuspjeha druge strane, potrebna je posebna pažnja na strani arbitara u vođenju postupka kako bi se smanjio rizik od osporavanja presude. Prvo i najvažnije je osigurati da druga strana bude upoznata s tekućim arbitražnim postupkom. To uključuje osiguranje da je druga strana pravilno obaviještena o početku arbitražnog postupka i da je primila zahtjev arbitraže / obavijest o arbitraži. To se odnosi i na druge proceduralne korake u toku arbitraže. Arbitar također mora osigurati da se drugoj strani pruži poštena prilika za iznošenje svog predmeta i, ako odluči, početi sudjelovati u bilo kojem trenutku. U praksi, osiguravajući da je druga strana primila sve obavijesti, dokumenti i dopisi u vezi s slučajem lako se mogu dokazati iz “čitati” i “dostava” potvrde za svaku razmjenjenu e-poštu, i pružanjem na papiru svih kopija svih dokumenata i korespondencije na zapisniku, zajedno s dokazom o isporuci. Ukratko, osiguravanje da druga strana bude uredno i pravodobno obaviještena o svakom koraku arbitražnog postupka i primila svaki pojedinačni dokument dostavljen u zapisniku, važno je kako se ne bi suočio s izazovima u fazi izvršenja.
U stvarnosti, jednom an ex parte nagrada je izvršena, lopta je tada kod izvršnih sudova. Dok su arbitri dužni donijeti izvršnu presudu i, sigurno, trebali učiniti sve što je u njihovoj moći kako bi ograničili potencijalne razloge za svoj izazov da li, i ako, stvarna nagrada bit će izvršena, uvelike ovisi o predmetnoj nadležnosti izvršenja, primjenjive nacionalne zakone i niz drugih praktičnih razmatranja, na primjer, da li ispitanik ima imovinu i / ili može biti prisiljen platiti iznose dospjelih od strane lokalnih sudova.
[1] ICC pravila, Članak 6(8); Pravila LCIA, Članak 15.8; UNCITRAL Pravila, Članak 30, Pravila SIAC-a, Pravilo 20.9; Pravila SCC-a, Članak 35.2.
[2] Gary Born, Međunarodna trgovačka arbitraža, Vol. 3, (2d izd., Kluwer Law International 2014), str. 3027.
Autor Nina Janković, Aceris Law LLC