Imunitet suverena dijeli se na imunitet od nadležnosti i imunitet na izvršenje.[1]
Uvjeti pod kojima se primjenjuju ovi imuniteti od osobite su važnosti u polju arbitraže.
Prema francuskom Vrhovnom sudu, suverenitet i neovisnost država sprječavaju jednu od njih da slijedi drugu.[4] Drugim riječima, nacionalni suci moraju se suzdržati od odlučivanja o bilo kojem pitanju od interesa za strane države.[5]
To je načelo predmet projekta kodifikacije koji je usvojen u 2004 od Ujedinjenih naroda (koja još nije stupila na snagu). Sukladno čl 5 konvencije, „Država uživa imunitet, u pogledu sebe i svoje imovine iz nadležnosti sudova druge države”.
Međutim, imunitet od nadležnosti nije apsolutni. Na primjer, ako država djeluje kao podnositelj zahtjeva u slučaju, očigledno je njegovo oduzimanje imuniteta od nadležnosti. Obrnuto, kada država djeluje kao tužena, imunitet od nadležnosti može biti problematičniji.
Odricanje od pravnog imuniteta
Priroda aktivnosti koje poduzimaju države
Države sudjeluju u dvije vrste aktivnosti, naime one od vlada desnog i jus gestionis.
Ako je djelatnost na koju se ugovor odnosi komercijalne prirode, država se ne može pozvati na imunitet od nadležnosti radi izbjegavanja arbitražnog postupka. Obrnuto, ako dotični čin doprinosi, po svojoj prirodi ili namjeni, ostvarivanju državnog suvereniteta, država se može pozvati na imunitet od nadležnosti.[6]
Ovo je načelo dobro uspostavljeno u međunarodnom pravu.
Na primjer, sukladno čl 10 Konvencije Ujedinjenih Nacija o nadležnim imunitetima, „Ako država sudjeluje u trgovačkoj transakciji sa stranom fizičkom ili pravnom osobom i, na temelju primjenjivih pravila međunarodnog privatnog prava, razlike u vezi s trgovačkom transakcijom spadaju u nadležnost suda druge države, država se ne može pozvati na imunitet iz te nadležnosti u postupku koji proizlazi iz te trgovačke transakcije.”[7]
Na ovo se pravilo redovito oslanja. U arbitražnom postupku ICC-a, na primjer, suprotstavljajući se Société des Grands Travaux de Marseille (Francuska) i Istočni Pakistan Industrial Development Corp., jedini arbitar oslanjao se na zakon sjedišta (Švicarsko pravo) i međunarodno javno pravo da smatraju da tvrtka koja je u potpunom vlasništvu pakistanske države nije imala pravo tražiti imunitet od nadležnosti, posebno zato što se slučaj odnosio na trgovačke aktivnosti u kojima je državna tvrtka bila angažirana.[8]
Domaće zakonodavstvo također primjenjuje pravilo komercijalnih izuzeća. Na primjer, U Sjedinjenim Američkim Državama, Odjeljak 1605(a)(2) Zakona o stranim državnim imunitetima (FSIA) predviđa da se strana država ne može pozvati na imunitet pred jurisdikcijom pred američkim sudovima ako se spor oslanja na trgovačke aktivnosti koje ta strana država obavlja u SAD-u ili se obavljaju u inozemstvu, ali koje imaju učinke u Sjedinjenim Državama.[9]
Potpis arbitražne klauzule
Kad država pristane da spor preda arbitražnom postupku, automatski se oduzima imunitet od nadležnosti. Ovaj implicitni odricanje od imuniteta od jurisdikcije široko je prepoznat u međunarodnom i domaćem zakonu.
Doista, Članak 17 Konvencije Ujedinjenih naroda o nadležnim imunitetima to predviđa:
„Ako država u pisanom obliku sklopi sporazum sa stranom fizičkom ili pravnom osobom o podnošenju arbitražnih razlika u vezi s trgovačkom transakcijom, ta se država ne može pozvati na imunitet od nadležnosti pred sudom druge države koji je inače nadležan u postupku koji se odnosi na:
(a) valjanost, tumačenje ili primjena arbitražnog sporazuma;
(b) arbitražni postupak; ili
(c) potvrdu ili isključenje nagrade, osim ako arbitražnim sporazumom nije drugačije određeno.”[10]
Prema članku II(1) Konvencije o priznavanju i izvršavanju stranih arbitražnih odluka, „Svaka država ugovornica priznat će sporazum u pisanom obliku prema kojem se stranke obvezuju da će arbitraži podnijeti sve ili bilo koje razlike koje su nastale ili koje mogu nastati između njih u vezi s definiranim pravnim odnosom, bilo da su ugovorni ili ne, u vezi s predmetom koji se može riješiti arbitražom”.[11]
Odjeljak 1605(a)(1) SAD-a. FSIA slično navodi, „Strana država neće imati imunitet od nadležnosti sudova Sjedinjenih Država ili država u svakom slučaju: (1) u kojem se strana država odrekla imuniteta bilo izričito ili implicirano, bez obzira na bilo kakvo povlačenje odricanja koje inostrana država može izvršiti, osim u skladu s uvjetima odricanja”.[12]
Francuski zakon ide dalje i priznaje da odricanje od imuniteta od nadležnosti obuhvaća i postupke u izdavanje autorizacije od strane vlade jer taj postupak proizlazi izravno iz izbora za podnošenje arbitraži.
[1] Nadležni imuniteti države (Njemačka v. Italija: Grčka intervenira), Osuda, I.C.J. Izvještaji 2012, str. 99, str. 147, za. 113: „Pravila običajnog međunarodnog prava koja se odnose na imunitet na primjenu zakona i pravila koja se odnose na imunitet nadležnosti (shvatio stricto sensu kao pravo države da ne bude predmet sudskog postupka pred sudovima druge države) su različiti, i moraju se primjenjivati odvojeno“.
[2] Odgovornost država za međunarodno gnusna djela, 2001, Članak 5.
[3] Odgovornost država za međunarodno gnusna djela, 2001, Članak 8.
[4] Cass. CIV., 22 siječanj 1849.
[5] Nadležni imuniteti države (Njemačka v. Italija: Grčka intervenira), Osuda, I.C.J. Izvještaji 2012, str. 99.
[6] Na primjer, vidi pogl. mješovit, n ° 4, žalbe br. 00-45.629 i 00-45.630 ; 1civ ere 2008, ja, br 266, žalba broj 07-10570
[7] Konvencija Ujedinjenih naroda o nadležnim imunitetima, Članak 10.
[8] CCI n ° broj 1083 (12 prosinca. 1972), V Y.B. Comm. milijardi. 177, 185 (1980)
[9] Zakon o stranim državnim imunitetima, § 1605 (a)(2) : ” Strana država neće imati imunitet od nadležnosti sudova Sjedinjenih Država ili država u svakom slučaju (...)u kojem se radnja temelji na komercijalnoj aktivnosti koju u Sjedinjenim Državama obavlja strana država; ili na čin koji je izvršen u Sjedinjenim Državama u vezi s trgovačkom aktivnošću strane države drugdje; ili na čin izvan teritorija Sjedinjenih Država u vezi s trgovačkom djelatnošću strane države drugdje i taj čin uzrokuje izravan učinak u Sjedinjenim Državama. "
[10] Konvencija Ujedinjenih naroda o nadležnim imunitetima, Članak 17.
[11] Konvencija o priznavanju i izvršavanju stranih arbitražnih odluka, 1958, Članak II(1).
[12] Zakon o stranim državnim imunitetima, Odjeljak 1605(a)(1).