Konačno je objavljena dugoočekivana Konačna presuda u vezi s PCA arbitražom između Slovenije i Hrvatske. Doneseno je 29 lipanj 2017, presuda o graničnom sporu između Republike Slovenije i Republike Hrvatske.
Arbitražni sud, kojim predsjeda sudac Gilbert Guillaume, donio svoju konačnu presudu na temelju Arbitražnog sporazuma između Republike Slovenije i Republike Hrvatske, potpisan na 4 studeni 2009.
Jednoglasnom odlukom Arbitražnog suda utvrđena je sporna kopnena i pomorska granica između Slovenije i Hrvatske i omogućen pristup Sloveniji međunarodnim vodama uspostavljanjem "Zona spajanja”. Spoj je podložan određenom režimu koji se razlikuje od bilo kojeg režima definiranog u UNCLOS.
Kratka povijest graničnog spora Slovenije i Hrvatske
Nakon raspada Jugoslavije, Slovenija i Hrvatska proglasile su svoju neovisnost u 1991, ali granica dviju bivših jugoslavenskih republika ostala je sporna. Slovenija i Hrvatska oslanjale su se na različite izvore za definicije svoje kopnene granice na spornim teritorijima. Za morsku granicu, zemlje nisu imale referentne točke jer morske granice nisu bile definirane u bivšoj Jugoslaviji i imale su status unutarnjih voda.[1] Zemlje su pokušale riješiti spor još od osamostaljenja, međutim, njihovi napori bili su neuspješni.
Po 2009, spor je postao značajna prepreka pregovorima Hrvatske o pristupanju s Europskom unijom. Nakon inicijativa i olakšavanja Europske komisije, strane su pregovarale o arbitražnom sporazumu da su njihovi odgovarajući premijeri, Pahor and Kosor, potpisan 4 studeni 2009.
Članak 3 Arbitražnog sporazuma pod uvjetom da Arbitražni sud odredi:
“(a) tijek morske i kopnene granice između Republike Hrvatske i Republike Slovenije;
(b) Čvor Slovenije na Veliko more;
(c) režim korištenja odgovarajućih pomorskih područja. (...)”
Članak 4 pod uvjetom da sud primjenjuje međunarodna pravila i načela za određivanje morske i kopnene granice. Za određivanje čvorišta i njegovog režima, sud bi primjenjivao pravila međunarodnog prava, pravednost i načelo dobrosusjedskih odnosa, da bi se postigao pravičan i pravedan rezultat uzimajući u obzir sve relevantne okolnosti.[2]
Proceduralne zapreke u arbitražnom postupku PCA između Slovenije i Hrvatske
Arbitražni postupak je na ljeto neočekivano zaokrenuo 2015, kad su srbijanski i hrvatski tisak otkrili da je slovenski arbitar imenovan, doktor. Sekolec, imao je komunikaciju sa slovenskim agentom. Nakon objava, doktor. Sekolec je dao ostavku na mjesto arbitra i, ubrzo nakon njegove ostavke, ostavku je dao i hrvatski imenovani arbitar. Hrvatska je obavijestila Arbitražni sud da smatra da je Slovenija prekršila arbitražni sporazum i da je zbog toga raskinula arbitražni sporazum.[3]
Tribunal, međutim, ustanovio da „s obzirom na pitanje o nastavku postupka, Tribunal je potvrdio da nema samo ovlasti, već i dužnost da riješi kopneni i pomorski spor koji mu je bio dostavljen..”
Tribunal je obnovljen imenovanjem novih članova od strane predsjednika, Sudac Guillaume. Hrvatska nije sudjelovala u postupku pred novoosnovanim Arbitražnim sudom, međutim, a njeni predstavnici nisu se pojavili na proglašenju Konačne nagrade u Haagu dana 29 lipanj 2017.
Odluka Arbitražnog suda
Granica u Piranskom zaljevu prije raspada Jugoslavije nije formalno podijeljena između dviju republika, a dvije zemlje nisu naslijedile pravni naziv iz tog vremena. Razgraničenje granice u Piranskom zaljevu izvršeno je na osnovu toga koristiti imovinu načelo, na koji se Tribunal oslanjao effectivités - učinkovito izvršavanje teritorijalne nadležnosti. Tribunal je uzeo u obzir čimbenike poput razvoja turizma, briga za morski ekosustav, istraživačke i policijske aktivnosti, reakcija država u slučaju nesreća i zabrinutost zbog zagađenja.[5]
Najkontroverznije pitanje spora bilo je razgraničavanje morske granice u Piranskom zaljevu i uspostavljanje pristupa Slovenije međunarodnim vodama.
Argumenti obje strane u vezi s podjelom Piranskog zaljeva utemeljeni su na čl 15 Konvencije Ujedinjenih naroda o pomorskom pravu.[6] Hrvatska se zalagala za opće pravilo medijane crte koja će se primjenjivati za ograničenje granice, a Slovenija je tvrdila da je to ne samo presijecanje Piranskog zaljeva na pola, Arbitražni sud trebao bi paziti da Slovenija ima povijesni naslov Piranskog zaljeva i da postoji niz geografskih čimbenika, kao i ekonomski i sigurnosni interesi Slovenije, to treba uzeti u obzir kao posebne okolnosti koje vrijede za Piranski zaljev.[7]
U njenom razgraničenju teritorijalnog mora, tribunal se prilagodio temeljnom načelu prirodnog produženja[8] i učinke slučajne posebne osobine iz koje bi mogla proizaći neopravdana razlika u postupanju. Po mišljenju Međunarodnog suda, ravnopravna crta uzrokovala bi pretjeranu „uokvireno-in"Utjecaj morske zone Slovenije i predstavljao bi posebnu okolnost koju treba uzeti u obzir.[9]
S obzirom na spoj Slovenije s otvorenim morem, Tribunal je uspostavio područje spajanja, gdje "čvor„Fizička povezanost između teritorijalnog mora Slovenije i područja izvan teritorijalnih mora Hrvatske i Italije.[10]
Režim Zona spajanja čuva cjelovitost teritorijalnog mora Hrvatske i slobodu komunikacije Slovenije između njezina teritorija i otvorenog mora radi neprekidnog i neprekidnog pristupa u Sloveniju i iz nje, uključujući njegovo teritorijalno more i zračni prostor.[11] Te se slobode odnose na sve brodove i zrakoplove, civilne i vojne, svih zastava ili država registracije, jednako i bez diskriminacije na osnovu državljanstva. Unutar područja spajanja, Hrvatska zadržava pravo propisivanja i provođenja određenih zakona i propisa za brodove i zrakoplove u skladu s UNCLOS-om. Tribunal je presudio da Hrvatska zadržava pravo odgovoriti na zahtjev za pomoć hrvatskih vlasti i također, izuzetno, da bi Hrvatska trebala zadržati pravo izvršavanja ovlasti u području spajanja prema članku UNCLOS-a 221 u pogledu pomorskih žrtava.[12]
Alain Pellet, ugledni francuski odvjetnik za međunarodnu arbitražu, djeluje kao vodeći zastupnik Slovenije pred PCA, izdao komentar da je odluka bila dovoljno jasna u definiranju riječi "čvor”. Konkretno je radio na dijelu morske granice i otvorenom moru i utvrdio da je odluka o Piranskom zaljevu "ugodno iznenađenje”.[13] Međutim, slovenski je tisak podijeljen oko pitanja je li režim zone spajanja pruža učinkovit pristup otvorenom moru.[14] Profesori međunarodnog prava na ljubljanskom Pravnom fakultetu, uključujući dr. Škrk (djeluje kao slovenski agent ispred PCA) i dr. Sancin, dao pozitivno mišljenje o režimu spajanja, navodeći da se time uspostavlja teritorijalni i fizički pristup otvorenom moru.[15]
Hrvatski premijer Plenković izdao je izjavu da Hrvatska ne smatra da Konačna presuda ima nikakve pravne posljedice za Hrvatsku i da zemlja ne očekuje da će je Slovenija jednostrano provesti. Obje su zemlje razmijenile diplomatske note o ovoj temi, a većina međunarodne zajednice pozvala ih je da poštuju odluku i provode je. Međutim, veleposlanstva SAD-a u Sloveniji i Hrvatskoj, odnosno, izjavili su da SAD neće zauzeti strane vezano za Konačnu nagradu. Njemačka, u međuvremenu, zauzeo je čvrsto stajalište da se odluke međunarodnih sudova moraju poštivati i da će se zalagati za provedbu Konačne presude.[16]
Cjelokupni tekst Konačne presude i arbitražnog sporazuma na kojem se temelji je dostupan u nastavku.
- Alja Romsak, Međunarodno arbitražno odvjetničko društvo Aceris
[1] Konačna nagrada, za. 37., 880.
[2] Arbitražni sporazum između Vlade Republike Hrvatske i Vlade Republike Slovenije, Prilog konačnoj nagradi.
[3] Hrvatska je sporazum raskinula na temelju čl 60 Bečke konvencije. Tribunal je zaključio da je „nadležan prema odredbama Arbitražnog sporazuma i članka 21, stav 1 Općih pravila PCA, a sukladno čl 65 Bečke konvencije, da odluči hoće li Hrvatska, postupajući na temelju članka 60 Konvencije ha[d] valjano predloženo Sloveniji da raskine Arbitražni sporazum i ha[d] valjano je prestao primjenjivati. " Konačna nagrada, najbolji. 198, 199.
[4] Načelo Uti possidetis upravlja transformacijom administrativnih granica u međunarodne granice nakon raspuštanja države. Konačna nagrada, za. 256.
[5] Konačna nagrada, najbolji. 886-914.
[6] Članak 15 Konvencije Ujedinjenih naroda o zakonu: „Tamo gdje su obale dvije države jedna nasuprotne ili susjedne jedna drugoj, nijedna od dviju država nema pravo, ako se između njih ne postigne suprotno, proširiti svoje teritorijalno more izvan srednje vrijednosti, čija je točka jednaka udaljenosti od najbližih točaka na osnovnim linijama od kojih se mjeri širina teritorijalnih mora svake od dviju država. Gornja odredba se ne primjenjuje, međutim, tamo gdje je to potrebno zbog povijesne titule ili drugih posebnih okolnosti razgraničiti teritorijalna mora dviju država na način koji je u suprotnosti s njima. ".
[7] Konačna nagrada, najbolji. 951-953.
[8] Načelo koje predviđa da se ograničenja moraju obavljati „na način da se svakoj stranci ostavi što je moguće više onih dijelova kontinentalnog pasa koji predstavljaju prirodno produljenje njenog kopnenog teritorija u i pod morem, bez zadiranja u prirodno produljenje kopnenog teritorija druge. Konačna nagrada, za. 1008.
[9] Konačna nagrada, najbolji. 1008 -1011
[10] ibid, za. 1067.
[11] linkovi: http://www.rtvslo.si/slovenija/kako-je-potekal-arbitrazni-dan-vecji-del-piranskega-zaliva-gre-sloveniji-ki-ima-tudi-dostop-do-odprtega-morja/426305.
[12] ibid, najbolji. 1023-1028.
[13] Veza: http://www.rtvslo.si/slovenija/v-spornih-zaselkih-mesani-obcutki-odvetnik-in-agentka-z-odlocitvijo-zadovoljna/426298
[14] ibid.
[15] http://www.rtvslo.si/slovenija/kako-je-potekal-arbitrazni-dan-vecji-del-piranskega-zaliva-gre-sloveniji-ki-ima-tudi-dostop-do-odprtega-morja/426305, http://www.delo.si/nedelo/vasilka-sancin-ko-bodo-prebrali-bodo-najbrz-spremenili-mnenje.html.
[16] Veza: http://www.rtvslo.si/evropska-unija/juncker-ne-zeli-zavzeti-stalisca-do-rezultata-arbitraze-dokler-ne-prebere-sodbe/426411.