Ugovor o energetskoj povelji („ECT”), dostupno ovdje, je multilateralni sporazum. Potpisan je u prosincu 1994 i stupio na snagu dana 16 travanj 1998. Stvorio je multilateralni okvir za dugoročnu energetsku suradnju svojih članica.
Ugovoru o Energetskoj povelji prethodila je Europska energetska povelja usvojena u prosincu 1991, pod kojima su se potpisivalislijediti ciljeve i načela Ureda EU [europska energija] Osnivanje i provedba i proširenje suradnje što je prije moguće pregovarajući o temeljnom sporazumu i protokolima”,[1] naime Ugovor o energetskoj povelji.
Multilateralni ugovor usredotočen je na različita područja, poput zaštite stranih ulaganja, nediskriminatorni uvjeti za osiguranje pouzdanog protoka energije preko granica, promicanje energetske učinkovitosti, i mehanizme za rješavanje sporova između ugovornih strana, ulagače i države domaćine.
trenutno, tamo su 57 potpisnicima i ugovornim stranama ECT-a. Uglavnom uključuje europske države članice, ali i jednu međunarodnu organizaciju: Europska Unija.[3] Članovi uključuju:
Avganistan, Albanija, Armenija, Australija*, Austrija, Azerbejdžan, Bjelorusija °, Belgija, Bosna i Hercegovina, Bugarska, Hrvatska, Kipar, Češka Republika, Danska, Estonija, Europska unija i Euratom, Finska, Francuska, Gruzija, Njemačka, Grčka, Mađarska, Island, Irska, Japan, Jordan, Kazahstan, Kirgistan, Letonija, Lihtenštajn, Litva, Luksemburg, Malta, Moldavija, Mongolija, Crna Gora, Nizozemska, Sjeverna Makedonija, Norveška*, Poljska, Portugal, Rumunjska, Ruska Federacija *, Slovačka, Slovenija, Španija, Švedska, Švicarska, Tadžikistan, purica, Turkmenistan, Ukrajina, Ujedinjeno Kraljevstvo, Uzbekistan i Jemen.
° nije ratificirala Ugovor o energetskoj povelji, ali primjenjuje je privremeno
* nije ratificirao Ugovor o energetskoj povelji
Italija je bila ugovorna strana ECT do 1 siječanj 2016, datum do kojeg se povukao iz Ugovora o energetskoj povelji. Sva ulaganja u energetski sektor u Italiji nakon tog datuma nisu zaštićena ECT-om. Upravo suprotno, ulaganja u Italiji prije 1 siječanj 2016 ostati zaštićeni do godine 2036.
Ruska Federacija potpisala je ECT, ali ga nije ratificirala. To nije spriječilo Ruska Federacija će se suočiti s arbitražom prema ECT-u na temelju toga što je bio vezan privremenom primjenom ECT-a.
Reforma Ugovora o energetskoj povelji
ECT je pravni instrument koji najčešće koriste investitori za pokretanje zahtjeva protiv država ugovornica.[4]
U proteklom desetljeću, evoluirala je opća investicijska klima. Uravnotežavanje prava i obveza između država i investitora postalo je jedan od glavnih izazova. Korištenje mehanizama za rješavanje sporova između država i investitora za izazivanje mjera javne politike koje poduzimaju države potiče snažnu raspravu i postalo je pitanje od javnog interesa. To se odražava sudjelovanjem prijatelj suda, uključujući nevladine organizacije i Europsku komisiju, koji su postali uobičajeni.
Najizrazitiji primjer pokušaja suzbijanja rješavanja sporova između države investitor je sporazum između europskih država članica o raskidu bilateralnih investicijskih ugovora unutar EU („Komadići”). Na 5 svibanj 2020, Europske države potpisale su Sporazum o raskidu.[5]
Ova odluka slijedi the Achmea slučaj, prema kojem je Europski sud pravde smatrao da su BIT-ovi unutar EU-a nespojivi sa pravom EU-a.[6] Paralelno, međutim, generalni advokati Suda Europske unije izdali su mišljenje kojim se potvrđuje da je sustav investicijskog suda sveobuhvatnim ekonomskim i trgovinskim sporazumom („CETA”) bio je kompatibilan s pravom EU-a.[7] Ovo ilustrira postupke međunarodne zajednice (a posebno europski) politika reforme mehanizama za rješavanje sporova između investitora i države uvođenjem stalnih stalnih tijela.
U tom kontekstu, Europska komisija predložila je reformu Ugovora o Energetskoj povelji.[8] Europska komisija navela je dva glavna razloga za reformu ECT-a:
- Prvi, naznačio je da njegove odredbe nisu ažurirane od njegovog stvaranja i da više nije u skladu s reformiranim pristupom EU u vezi s investicijskom politikom (na primjer, rad EU na tekućem procesu multilateralnih reformi u Komisiji za međunarodno trgovinsko pravo Ujedinjenih naroda).
- Drugi, pritisak javnog mišljenja kako bi se uzele u obzir preuzete klimatske politike, posebno Pariški sporazum,[9] ubrzao odluku Europske komisije da predloži reformu ugovora. Ugovor o energetskoj povelji višestrani je sporazum koji bi se trebao učinkovito koristiti za rješavanje problema zaštite okoliša. Na primjer, u rujnu 2019, Države članice EU-a dobile su pismo nevladinih organizacija koje traže da povuku svoje zemlje iz ECT-a, jer to narušava potrebne klimatske mjere.
Jer Ugovor o energetskoj povelji ima svrhu sličnu BIT-ovima, naime poticanje ulaganja osiguravanjem stabilnog pravnog okruženja za strane ulagače na teritoriju države domaćina, i mnoge su države članice Europske unije stranke u tome, moglo bi se smatrati da bi ukidanje BIT-a unutar EU dovelo u pitanje postojanje Ugovora o energetskoj povelji.
Međutim, ovo nije slučaj. Doista, sporazum o raskidu izričito isključuje ECT. Investicijska arbitraža unutar Europske unije još uvijek nije okončana.[10]
Štoviše, prijedlog Europske unije za modernizaciju ECT-a uključuje novi stavak na temelju članka 26 ECT-a o rješavanju sporova između investitora i ugovorne stranke koja se izričito odnosi na primjenu Multilateralnog investicijskog suda:
„(4) U slučaju da investitor odluči spor predati na rješenje u podstavku (2)(c), Investitor će dalje dati svoj pristanak u pisanom obliku na pitanje spora:
[...]
(d) pravila višestranog investicijskog suda kojoj je ugovorna strana koja je stranka u sporu.”[11]
Stoga, svrha reforme Ugovora o Energetskoj povelji je da u prvi plan dovede održivi razvoj i klimatske promjene, kao i novi standardi zaštite ulaganja i mehanizmi za rješavanje sporova između investitora i države.
Zaključak
Europska unija igra važnu ulogu u izmjeni Ugovora o Energetskoj povelji. Tvrdnja superiornosti prava EU u institucijama EU u suprotnosti je s arbitražnim sudovima koji su formirani na temelju Ugovora o energetskoj povelji.. Prva runda razgovora između ugovornih strana bit će u srpnju 2020. Drugi će se dogoditi u listopadu 2020.
Konačna verzija reformiranog ugovora trebala bi pomoći da se vidi hoće li institucije EU imati bolje od neovisnih arbitražnih sudova.
Anne-Sophie Partaix, Aceris Law LLC
[1] Europska energetska povelja datirana 17 prosinac 1991, Naslov III, Posebni ugovori.
[2] Ugovor o energetskoj povelji od 16 travanj 1998
[3] Avganistan, Albanija, Armenija, Australija*, Austrija, Azerbejdžan, Bjelorusija °, Belgija, Bosna i Hercegovina, Bugarska, Hrvatska, Kipar, Češka Republika, Danska, Estonija, Europska unija i Euratom, Finska, Francuska, Gruzija, Njemačka, Grčka, Mađarska, Island, Irska, Japan, Jordan, Kazahstan, Kirgistan, Letonija, Lihtenštajn, Litva, Luksemburg, Malta, Moldavija, Mongolija, Crna Gora, Nizozemska, Sjeverna Makedonija, Norveška*, Poljska, Portugal, Rumunjska, Ruska Federacija*, Slovačka, Slovenija, Španija, Švedska, Švicarska, Tadžikistan, purica, Turkmenistan, Ukrajina, Ujedinjeno Kraljevstvo, Uzbekistan, Jemen
° nije ratificirala Ugovor o energetskoj povelji, ali primjenjuje je privremeno
* nije ratificirao Ugovor o energetskoj povelji
[4] Članak 26 Ugovora o energetskoj povelji od god 16 travanj 1998.
[5] Sporazum o raskidu bilateralnih investicijskih ugovora između država članica Europske unije od 29 svibanj 2020.
[6] Slovačka Republika v. Achmea B.V. (Predmet C-284/16) datiran 6 ožujak 2018.
[7] Mišljenje generalnog pravobranitelja Bot od 29 siječanj 2019.
[8] Prijedlog Europske unije za modernizaciju Ugovora o Energetskoj povelji od datuma 27 svibanj 2020.
[9] Pariški sporazum datiran 12 prosinac 2015.
[10] Vidjeti, LBBW protiv Španjolske, Odluka o prigovoru unutar EU-a od datuma 25 veljača 2019. Europsko pravo ne isključuje arbitražu o investicijskim sporovima unutar EU-a prema Ugovoru o energetskoj povelji.
[11] Prijedlog Europske unije za modernizaciju Ugovora o Energetskoj povelji od datuma 27 svibanj 2020 (dodani naglasci).