Zakon koji regulira arbitražni sporazum u arbitražama LCIA: Gdje stojite, ovisi o tome gdje sjedite
Novi 2014 Pravila LCIA-e uvode zadano pravilo da je zakon primjenjiv na arbitražni sporazum zakon sjedišta
Neovisnost i odvojivost arbitražne klauzule od njezinog temeljnog ugovora formalno je načelo međunarodne arbitraže. Dokaz ovog načela je da se zakon kojim se uređuje arbitražni sporazum može razlikovati od zakona kojim se uređuju materijalna pitanja u sporu između stranaka (tj, pravo ugovora). Stranke to mogu – a sve više i više – izričito odrediti pravo koje se primjenjuje na njihov arbitražni sporazum, za razliku od (a često različiti) zakon koji uređuje ugovor. Međutim, u nedostatku izričite odredbe, ostaje neizvjesnost u pogledu prava koje se primjenjuje na arbitražni sporazum. Iako su mogućnosti uglavnom ograničene na ugovor ugovora ili zakon sjedišta arbitraže, ta neizvjesnost može potaknuti razorne satelitske sporove. Novi 2014 Pravila LCIA, na snazi 1 listopad 2014, korisno uvesti zadano pravilo (Članak 16.4) da će pravo primjenjivo na arbitražni sporazum biti pravo sjedišta arbitraže (osim ako su se stranke zakonski složile drugačije).
U Engleskoj, neki slučajevi kao što su Union of India protiv McDonnell Douglas Corp[1] smatrali su da je zakon arbitražnog sporazuma isti kao zakon koji regulira stranke’ ugovorne obveze. U drugim slučajevima kao što su C protiv D[2] i XL osiguranje protiv Owens[3], engleski sudovi smatrali su da odgovarajući arbitražni sporazumi upravljaju engleskim zakonom budući da su arbitraže zasjedale u Londonu, bez obzira na to što se na ugovore primjenjuju različiti zakonski propisi. Do istog je zaključka došlo i u Sulamto jerica v Enesa.[4] U tom slučaju, Apelacijski sud postavio je smjernice kojima se predviđa da se zakon arbitražnog sporazuma utvrđuje provođenjem uzastopnog trostupanjskog ispitivanja ekspresnog izbora, podrazumijevani izbor i najbliža i najrealnija veza. Unatoč ovom hvalevrijednom pokušaju Apelacionog suda da poveća sigurnost određivanjem odgovarajuće metodologije za utvrđivanje zakona kojim se uređuje arbitražni sporazum, ostaje preostala neizvjesnost u vezi s primjenom ovog testa (i, posebno, utvrđivanje “podrazumijevani izbor”). Takva je neizvjesnost primjer u slučaju Arsanovia v Grad Cruz[5] gdje je Smith J u Višem sudu smatrao da su ga stranke podrazumijevale kao zakon koji regulira arbitražni sporazum indijsko pravo (koji je bio zakon koji upravlja strankama’ ugovorne obveze), bez obzira na činjenicu da je arbitraža zasjedala u Londonu.
U ovom kontekstu neprekidne neizvjesnosti, što se odražava na sudsku praksu na engleskim sudovima, pretpostavka u novim Pravilima LCIA da je zakon kojim se uređuje arbitražni sporazum pravo sjedište arbitraže (odsutan suprotno dogovoru) treba pozdraviti. Za LCIA arbitraže, može se očekivati da će ovo novo zadaće pravilo smanjiti broj sporova o tome koji zakon regulira arbitražni sporazum.
[1] [1993] 2 Lloyd's rep 48
[2] [2007] EWCA Civ 1282
[3] 2001] 1 Sve E. R. (Comm) 530
[4] Sulamerica Cia Nacional De Seguros SA & Ostali v Enesa Engenharia SA & Drugi [2012] EWCA Civ 638
[5] Arsanovia Limited & drugi v Cruz City 1 Mauricijus Holdings [2012] EWHC 3702 (Comm)