Yukos grupacija, čiji su kontrolni dioničari bili OAO Yukos Oil Company, Hulley Enterprises Limited (Kipar), Yukos Universal Limited (Otok Man) i Veteran Petroleum Limited (Kipar), trebalo je imati koristi od oslobođenja od poreza. Međutim, u 2002, ta su izuzeća ukinuta u zatvorenim upravnim teritorijalnim jedinicama („ZATOs”).
Zatim, počevši od 2003, Yukos je pretrpio ogromne porezne procjene, a njegovo rukovođenje podvrglo je kriminalističkoj istrazi u vezi s pronevjerom, prevara, krivotvorina, pranje novca i utaju poreza, pokrenula Ruska Federacija. To dovodi do bankrota Yukosa u 2006.
U 2004, Tužitelji su podnijeli arbitražu, tvrdeći da krši Ugovor o energetskoj povelji („ECT”) prema Arbitražnim pravilima Komisije Ujedinjenih nacija za međunarodno trgovinsko pravo 1976 ("UNCITRAL pravila") i tražiti odštetu u iznosu većem od američkog dolara 114 milijardi. Točnije, Tužitelji su navodno izuzeli (kršenje članka 13(1) ECT-a) i kršenje pravednog i pravednog standarda postupanja utvrđenog u čl 10(1) ECT-a.
Na 30 studeni 2009, Tribunal je donio privremene nagrade o nadležnosti, odbacivši prigovore Tužitelja i potvrdivši svoju nadležnost.
Na 18 srpanj 2014, Sud je tada utvrdio da je Ruska Federacija odgovorna za kršenje svojih obveza iz čl 13(1) Ugovora o energetskoj povelji u vezi s eksproprijacijom, i dodijelila je Podnosiocima zahtjeva preko US $ 50 milijardu odštete, najveća rekordna arbitražna presuda.
Na zahtjev za izvlaštenjem, Sud je smatrao da su porezne mjere koje je poduzela država domaćin nezakonite i da su bile eksproprijacija, a ne da prikuplja porez.
Tribunal je nadalje smatrao da ne mora odlučiti o kršenju standarda pravednog i pravičnog postupanja (Članak 10(1) ECT-a) s obzirom na odgovornost tužitelja za kršenje čl 13 ECT-a.
povrh toga, Tribunal je odbio tužiteljevu krivicu o krivici doprinosa tužitelja.