U slučaju izravne eksproprijacije ili jezične eksproprijacije ulaganja, ili štete nanesene nezakonitim radnjama koje je počinila država domaćin, povrat u investicijsku arbitražu je moguć, među ostalim lijekovima. Strani investitor može zatražiti arbitražni sud da naloži državi u potpunosti sanaciju ozljeda koje uzrokuje. Nadoknada se može sastojati u povratu izvlaštenog ulaganja ili plaćanju štete. Restitucija se rijetko traži kao sredstvo povrata uprkos potencijalnom pozitivnom učinku na odnos investitora i države domaćina ulaganja.
Prema člancima Komisije za međunarodno pravo restitucija je glavni oblik odštete, međutim, jer dopušta ponovno uspostavljanje situacije koja je postojala prije počinjenja nepravomoćnog djela (ILC članci, umjetnost. 34-36). Međutim, restitucija se može naložiti samo kad je to materijalno moguće i ako ne uključuje teret koji je proporcionalan naknadi koja proizlazi iz restitucije umjesto naknade.
U Arif v. Moldavija, arbitražni sud je konstatirao da je danas u međunarodnom pravu opće stajalište da oštećena država može birati između dostupnih oblika odštete i možda preferirati odštetu nad restitucijom. To dodaje, s druge strane, restitucija je više u skladu s ciljevima bilateralnih investicijskih ugovora, jer čuva i ulaganje i odnos ulagača i države domaćina (Komentar na članak 43 članaka Komisije za međunarodno pravo o odgovornosti države). Arbitražni sud smatrao je da je restitucija poželjni lijek, ali morao je uzeti u obzir posebne okolnosti slučaja. Ovdje, država domaćin nije bila u mogućnosti potvrditi da je restitucija moguća, a sud je primijetio da ne može nadgledati nijedan restitucijski lijek. Tribunal je Moldaviji odobrio razdoblje od 90 dana za povrat restitucije, ukoliko to ne bude zahtijevano, isplatiće se odšteta investitoru.
Ovo pragmatično rješenje koje je našao sud u Arif v. Moldavija pružio je državi domaćinu mogućnost da formulira i predloži investitoru točan mehanizam restitucije. Da restitucija ne bi bila moguća, ili uvjeti restitucije koje je predložila Moldavija nisu bili zadovoljavajući za ulagača, tada bi dodijeljena šteta nadoknadila kršenje ugovora. Prema mišljenju suda, ovo rješenje je dalo krajnju priliku za očuvanje investicije, uz zadržavanje prava podnositelja zahtjeva za naknadu štete ako ne bi bilo pronađeno zadovoljavajuće rješenje za restituciju.
Ovo rješenje nudi pragmatičan način da restituciju u investicijskoj arbitraži odobri arbitražni sud, usprkos nemogućnosti nadzora nad načinom provedbe sanacija države domaćina ulaganja.